Tempus nefecundi
Djeca su mi dotrčavala u zagrljaj, jedno po jedno, jer me dugo nisu vidjela, a ja sam ih grlila, divila im se koliko su velika, izljubila ih i pustila da otrče dalje igrati se.
”Veliki su.”, rekla sam tada svojoj teti, dok smo stajale iza kuće, u dvorištu pod visokom živicom.
”Jesu. Dobro jedu. I to tebi zahvaljujem.” odgovori teta, sa smiješkom, potapša me po ramenu. Nosila je mog najmlađeg bratića na rukama, jer je njemu još uvijek bilo bolje uz majku, nego uz braću.
”Čujem, opet si se svašta domislila.” Reče mi teta sa smiješkom.
”Jesam, to kako ćemo čuvati hranu poslije ljeta.” kažem ponosna.
”Pametna si, najprije čišćenje vode, sada to… .”
Ja se nasmiješim skromno, ali isto ponosna.
”Sreli smo ljude na početku plaže… tko su oni?” upita teta, ali nije htjela zvučati zabrinuto. Nisam znala.
”Ne znam, došli su, dva dana već ima. Stoje tamo na plaži, uživaju na suncu. Valjda neko pleme. Nomadi su ili bježe.”
”Oni ne znaju za vašu vodu? Za hranu?”.
”Ne… naravno ne…” umirim tetu.
”A obitelj? Znaju li kolika je obitelj ovdje s tobom?”
”Ne, nitko ne ide van kuće. Samo otac ili ja. Ostali su stalno unutra ili ovdje pod živicom. Ali samo u sumrak. Nemoj brinuti.”
A tetina djeca su se tog dana igrala najprije sama pred kućom, a onda s djecom iz plemena na plaži, nama je to bilo u redu. Ti se ljudi nisu činili opasnima, jer da jesu, još prekjučer bi ih na svojoj koži osjetili, a ionako će uskoro otići, kao i svi prije njih, jer nisu smjeli ostati.
Onda su djeca počela pričati s odraslima iz tog plemena, a mi to nismo znali. Nismo znali sve dok Damjan, najstariji od tete, nije dotrčao k majci sav uzbuđen: ”Mama, mama, moj prijatelj kaže da nam ima zlatne novce, ako im damo hrane… ima nam novce!”
A meni je na to srce stalo.
”Što si rekao?” uhvatim malog bratića i trudim se ne paničariti, ”Rekao si im za hranu?”
On preplašeno klimne glavom, a oči mu zasuze.
”Rekao si im… jesi li im rekao da tu ima obitelj…?”
Damjan mi ništa ne odgovori, nego se privije uz mamu i proplače.
”Damjane, jesi li im rekao da tu ima obitelj?” ja primirim glas i obrišem mu suzu s obraza.
On zaklima glavom.
***
Ljudi iz Plemena koje sebe naziva vladarima regije pojavili su se na plaži. Došli su u svojim okruglim vozilima iz kojih su izašli još na početku plaže. I bili su svi muškarci, veliki muškarci, u plavo bijelim haljama i dugim ravnim kosama koje su im padale naprijed preko njihovih mantila. Polagano su se približavali kući, kao svećenici koji hodočaste, u redu dva po dva i s glavnim na čelu. Došli su do vrata dvorišta, a samo trojica su ušla. Hodali su puteljkom do stražnjeg ulaza u kuću, prema trijemu, prema meni. Onda mi je najstariji od te trojice pristupio, dok su dvojica mlađih zastala na polovici dvorišta.
”Čuli samo da imate čitavu obitelj ovdje, a nije dio našeg plemena. Čuli smo da imate i čistu vodu.”
Meni su se koljena odsjekla, jer me bilo toliko strah. Najstariji ni ne sačeka da odgovorim, nego se popne na trijem, ode do vrata kuće i otvori ih, a unutra mu se ukaže samo gola prostorija, velika i tamna, potpuno prazna, sve je već bilo prazno, jer smo mi znali da oni dolaze.
”Gdje su?”
”Nema nikoga.” procijedim tiho. Obitelj je otišla, ja sam ih otpremila, u žurbi i strahu, jer ih nitko više ne bi mogao spasiti od smrti da su ih zatekli ovdje – ne nakon što su se toliko dugo skrivali da ne bi postali dio Plemena koje sebe naziva vladarima regije. Ja sam sama ostala čekati ih i sama umrijeti ako to treba.
I činilo se da će doista biti tako, jer se najstariji od trojice počeo spuštati s trijema, a u rukama mu je bila smeđa kutijica. Čim sam ju vidjela, potrčala sam. Glupo sam mislila da ću možda uspjeti pobjeći, jer i najmanja nada je velika kada ostane usamljena. Ali u mom paničnom trku, zgrabi me jedan od dvojice mlađih, najmlađi od trojice. ”Ne!” jauknem od straha, bespomoćna u njegovom snažnom stisku, otimajući se, pokušavajući se izvući iz njegovih ruku. Ali stisak je bio neslomljiv, koliko god se žestoko otimala, jednako su nepopustljive bile ruke najmlađeg od trojice. Ali onda sam se dosjetila okrenuti se u njegovom naručju i pokušati tražiti samilost, svojim pogledom pokušati moliti za život. Pogledala sam ga u oči i preklinjala: ”Ne… ne daj mu da me ubije…!”
On me gledao hladno, čvrstog nepomičnog lica, osim plavih očiju koje su razmišljale. I ja sam se zbog tih očiju ponadala, još jače mu se bacila u zagrljaj, privila se uz njega, s rukama oko njegova vrata i molila ga da ne dâ da me ubije.
A najstariji je držao srebrnu injekciju među prstima i išao prema meni, sporo hodočasnički, ali odlučno, približavao mi je otrov u šprici. Mogla sam samo krajem oka gledati u smrt i preklinjati samilost bezosjećajnog lica i ruku koje me nisu puštale ”Molim te…molim te…”, plakala sam uz njegovo tijelo, pod njegovom neodlučnom zaštitom, činilo se da ću uspjeti, jer njegove su oči bile blaže od očiju najstarijeg, kao još potpuno neotvrdnule, nedovoljno iskvarene, činilo se da me možda i žele spasiti – jer on je to mogao, iako je bio najmlađi – mogao se suprotstaviti, ja sam to znala, pa sam zarila glavu u njegove halje kao da ću se u njima utopiti i kao da će me one tako sakriti. I činilo se da uspijevam, jer me njegove ruke nisu odbijale i puštale prema otrovnoj šprici najstarijeg. Ali tada osjetim hladnu iglu u kralješnici, pa jauknem posljednjim dahom pred otrovom koji mi je počeo preuzimati tijelo i um. Mislila sam da me odvodi u smrt.
Ali najmlađi je želio rodilju da mu da dijete.
Dok sam otvarala oči, vidjela sam ljude na plaži, one koji se kupaju i sunčaju i jedu sladolede i mažu se bijelim uljima. A kad sam ih potpuno otvorila, bio je crni mrak, vidjela sam samo njega nad sobom, golog, bez plave halje, s bijelom pletenicom od kose, i tama posvuda. I tresla sam se, jer me on gurao, ali nisam ništa osjećala, ništa od struka nadolje, niti noge niti stopala, samo veliku težinu kao da su mi noge od olova, valjda sve to od otrova. Ali znala sam da je on u meni, jer me tako gledao i tako je disao, ali meni nije bilo strašno i nije mi bilo mučno, ne onako kako su žene pričale – onako kao da je silovanje najgore što se ženi može dogoditi. Meni je bilo olakšanje što sam živa.
I tada otrov koji je još uvijek tekao mojim žilama, oduzme svijest i još jednom me odnese odande.
A kada je najmlađi od trojice završio taj prvi put, ostavio me samu u sobi, maloj i tamnoj bez svjetlosti, bez plamena svijeća. Kada sam opet otvorila oči, kada sam se dovoljno pribrala, vidjela sam kako dolazi svjetlost samo od otvora visoko na zidu. I gledala sam prema svjetlom otvoru, prema noćnom nebu koje nije bilo potpuno crno zbog Mjeseca. A kada su mi noge prestale biti olovne, ustala sam i prvo otišla do tog prozora. Popela sam se na drvene kutije razbacane po maloj sobi i na prstima provirila kroz prozor. A iza njega bio je grad. Bio je to Veliki grad Plemena koji sebe naziva vladarima regije. Imao je visoke betonske zgrade iz vremena kada sam ja bila dijete i visoke metalne stupove koji su nekada svijetlili od struje i asfaltne ceste po kojima su ljudi iz ovog plemena vozili svoja okrugla vozila. Odavde se vozila nisu mogla vidjeti, ali su njihova bijela i plava svjetla svijetlila sve do ove visine na kojoj sam ja bila. Ovako visoko, znala sam da ne mogu bježati. Pa sam samo gledala dokle mi je pogled sezao i sve je izgledalo uspavano, sve je izgledalo tuđe. Ali, iz nekih prozora visokih zgrada, svijetlile su mekane svjetlosti svijeća i vatre. To mi je pokazalo mirnoću, to me posjetilo na toplinu, toliko sam tada htjela da netko još gleda kroz prozor poput mene, prema meni.
A kada mi je postalo preteško stajati na prstima, kad su mi noge opet postale teške, spustila sam se na ležaj na podu i čekala. Plakala i čekala.
Od tada, najmlađi od trojice dolazio mi je često i uvijek samo da uzima. Ulazio je svaki dan i grabio me, svršavao i onda me ostavljao u sobi, da čekam i ako hoću, da plačem. Ponekad bi dolazio više puta, ali bi uvijek ostajao kratko, tek njemu dovoljno. Mene bi nakon toga ostavljao samu, kao – da se žensko tijelo u samoći priprema.
On je htio da mu rodim dijete.
Nije prošlo mnogo dana, a on mi je počeo donositi dobru hranu, jako često, i slatku vodu, a ne samo ostatke i vodu jedanput u danu, kao u samom početku. Možda zato što su mu rekli da će dijete lakše doći ako je majka dobro podmirena. Donio mi je i mnogo pokrivača i nešto jastuka da bude udobnije i nekoliko svijeća za više svjetlosti, a s vremenom i mirisne vode da se perem. Možda mi se zato počelo činiti da se više ne trebam toliko bojati ni plakati. Iako sam se najprije pitala i mislila kako su mi drugi govorili – da je ovako loše, da bih se trebala osjećati očajno otrgnuta od svojega i držana kao rodilja. Tako je baš teta najviše govorila, nekad pričajući, sva u strahu i preziru, o djevojkama otetim za rodilje i mladićima odvedenim za svećenike. I zato je otišla na Otok s druge strane kanala, van ovlasti Plemena koji sebe naziva vladarima regije, prije nego joj djeca porastu, da slučajno njih ne zadesi takva sudbina.
A ja se jesam brinula, ali više kao nečista savjest, jer se ne osjećam užasno strašno, i mislila jesam na svoju obitelj, bojala se za nju, iako to nije bilo potrebno, jer su oni već bili daleko i na sigurnom. Pa sam zato počela misliti samo na sebe i na svoju sudbinu, na samoću sobice u kojoj sjedim danima. Ali koliko god bilo beznadno, nisam bila mrtva i zato sam se još mogla izvući.
Samo je samoća bila preduga i uvijek kao sve duža.
Možda sam zato počela željeti pričati s njim, jer sam htjela da on ostane duže, da se praznina samoće skrati, a najviše zato što sam prkosna htjela da on zna da imam mnogo za reći. Ali iako sam nekad stalno govorila, naučila sam tako, znala sam da, ako sada progovorim prva, da bi me mogao ubiti. Nisam bila potpuno sigurna bi li on to mogao učiniti, takav kakav jest, ne okrutan koliko i njegovi stariji, ali sam znala da bi po zakonima Plemena onih koji sebe nazivaju vladarima regije, to smio učiniti. Ja ga nisam mogla iskušavati, ne ovako kao rodilja kojoj je dolazio često i uvijek sa samo jednom zadaćom.
A onda, kad su se trenuci samoće počeli činiti najdužima, ja sam ga počela iščekivati, jer jedino tada nisam bila sama. Svaki dan sam ga čekala, njegovo tijelo i njegov pogled na meni, zbog kojeg sam se barem kratko osjećala da postojim, da nisam ništa, samo sijena svijeće u tišini sobice. Jer, kada sam prihvatila ono što su mi govorili da je najgore, bilo mi je bolje.
Ali, dijete nije dolazilo.
I zato me oženio. Rekli su mu da će dijete radije doći ako su roditelji u svetosti braka, a ne u grijehu vanbračne požude. On ih je poslušao i dao mi svoje ime. Nije mu bilo teško odlučiti, jer mnogi su to radili. Mnogi su uzimali rodilje van Plemena i onda ih učinili svojim ženama – jednakim svakoj ženi rođenoj u Plemenu.
Od tada sam počela živjeti u cijeloj kući, velikoj, bijeloj, žutoj i hladnoj, bliskoj nebu jer je bila na visokom katu betonske zgrade, svugdje simetričnoj, punoj glatkog metala i teškog stakla i bezosjećajnoj, osim navečer kada bi gorjela vatra i svijeće.
Odjednom sam dobila vrijednost, ja sam to znala. Bez mene hrane bi bilo, ali sirove i neukusne i kuće bi bilo, ali nečiste i tamne. Drukčija sam bila kao supruga i muž kao da se sjećao vremena kada mene nije bilo. Zato više nije bilo kao kad sam bila rodilja, sada je osjećao da sam ja tu pokraj njega, navikavao se na mene i ponekad se osjećalo kao dom, kao mir i udobnost, kao moja kuća na plaži i obitelj, ali opet drugačije, jer onaj dom prije kao da mi je bio dan kao moj, a ovaj kao da ja činim svojim. I to se osjećalo.
A onda, drugačije je bilo i kad bi me dotakao. Gledala bih u njegovo lice – i tvrdo i blago i njegove oči skupa nemilosrdne i samilosne. Drugačije sam osjećala njegovo tijelo, to tijelo koje me spasilo od smrti i pod kojim sam se odjednom osjećala poput žene – ne robinje, ne rodilje, nego žene.
I sada me je uzimao često i redovito, ali sada s dodirima.
A onda jednom i s cjelovima.
I zato sam se trudila biti mu sve bolja. Kuhala sam, spremala i cijelu kuću držala kao svojom, jer moja je i bila. Znala sam, ako ja budem dobra, bit će mi i on dobar. Svejedno, rudila sam se koliko sam mogla da mu ne govorim, jer, iako sam sada bila supruga – nisam znala da li smijem. Nisam znala cijeli zakon njegovog Plemena, ali sam se nadala da bi mi on to dopustio. Toliko sam htjela govoriti. Ipak, trudila sam se šutjeti, doista jesam, ali tišina mi je na leđima sjedila sve teža i teža, svakim danom sve napornija, sve dok jednom nije postala preteška za nositi.
I jednog dana, od samog jutra sam znala da više neće moći šutjeti i ne prozboriti riječi, pa sam za večerom, kada je on došao i sjeo za stol, stavila najbolju hranu pred njega i prva rekla:
”Htjela bih zahvaliti.”
On me pogledao, iznenađen i onda kratko odrezao ”Ženama nije da govore.”
”Ja sam ti supruga sada. Možeš mi govoriti ako želiš. Mogu i ja tebi ako želiš.”
On me gledao neko vrijeme, kao da me promatra. ”Zašto želiš zahvaliti?”
”Zato što si me spasio od najstarijeg od vas trojice. Od smrti.”
On kao da se nasmiješio, sasvim neprimjetno, ali prvi puta tako od kada sam ugledala njegovo lice, ”Zaslužit ćeš to, kada mi rodiš dijete.”
Mislim da mi je baš od tog dana počeo govoriti. Ali rijetko, najprije po kratku rečenicu, pa onda po više i ponekad dane za redom. Najčešće kada bi došao doma, za večerom. Govorio bi mi stvari koje je mislio da ću razumjeti, a kada bih ga ja upitala ili rekla nešto svoje, iznenadio bi se kako znam.
Nakon večere bi me odvodio u sobu i tada je počeo shvaćati da i ja njega iščekujem, u blagoslovljenom braku kao njegova žena.
Ali dijete ipak nije dolazilo.
Kao da je neko vrijeme sve bilo mirno i uvijek jednako, kao normalno. On je odlazio svako prijepodne i vraćao se svaku večer, a ja sam stajala u kući, spremala, kuhala i prisjećala se, ulazila u njegove sobe i razmišljala. Njegove su sobe bile najbolje za razmišljanje. Onako pune starih knjiga i stranica, nekih pisanih na drugačijim jezicima, mnogo bogatijim, a ne ovako prostim kakve mi govorimo. To su bile knjige iz vremena kada su ljudi još bili bogovi. Tada su hodali zemljom nepobjedivi, bez straha od ičega. Bili su toliko moćni da su vladali velikim strojevima i cijelim živim svijetom. Tada su i letjeli. Tada im je u kućama svjetlilo svjetlo struje, čak i noću, jarko poput sunca. Tada nisu morali hodati miljama, nego su se vozili svi, ne samo ljudi Plemena koje sebe naziva vladarima regije, tada su hrane imali svugdje u blizini, kamo god posegnu rukom, tada se nisu bojali smrti jer su njome vladali. Kakvo li je to vrijeme bilo, razmišljala sam. Vrijeme i pjesme i boja i velike tehnologije. Vrijeme svega velikog. Vrijeme udobnosti. Razmišljala sam o svom narodu kao o zakržljalom potomku svojih predaka. Razmišljala sam o svom vremenu kao o sjeni njihovog vremena. Ovo je zalazak ljudi, koji nije najljepši dio dana, ne kao pravi sumrak, već je najteži.
Razmišljala sam tako o svemu, samo o bijegu više nisam razmišljala. Jer kamo bih bježala? On je jedini mogao svojim prstima otvoriti vrata kuće, to sam shvatila prve bračne dane, a u gradu na ulici žena dobiva kamenje u glavu.
O bijegu više nisam ni htjela razmišljati, jer bježati nisam imala kamo. Obitelj bih teško pronašla i prije bih dobila novu, nego pronašla staru, a za čovjeka u samoći ovaj svijet više nije – možda nikada nije ni bio.
O bijegu više nisam morala razmišljati, jer sve što sam trebala, bilo je ovdje. Više kao da nisam imala od čega bježati, jer naučila sam na ovu kuću, na ovog muža, na vremena kada bi bio ovdje i vremena kada bi bio vani. Naučila sam kakav sve može biti i kako mi sve može biti i jednom kada sam to naučila, mogla sam biti mirna jer me ništa nije moglo iznenaditi. I tako sam, ne znajući ni sama, a još manje da je on znao, postajala sve slobodnija.
Nikada kao do sada, usudila sam se biti u njegovim sobama. A u njima su me mamile knjige i sve stvari koje je imao iz prošlih vremena. Mamile su me da otvaram stare stranice i čitam, baš kao što sam nekad čitala očeve. Stapala sam se s uzvišenim riječima, koje nisam sasvim razumjela, moćnim govorima, toliko različitim od našeg sadašnjeg. I onda, nakon mnogo čitanja, uzela sam papir da i pišem. Uzela sam papir da i rišem. Nakon svih onih riječi i nakon svih onih slika, morala sam. Morala sam, kao što se nakon mnogo popijene vode moram i prazniti.
Tada sam bila slobodna više nego ikad.
…A onda me jednom muž uhvatio kako rišem.
To je bilo navečer, kada se vratio u kuću, a ja sam izgubila pojam o vremenu. Vidio me za stolom i pognute glave. Došao je do mene velikim koracima i istrgnuo mi papir iz ruku. Tek sam tada postala svjesna da je on tu. Nije ništa rekao, nego samo pustio bijes da mu izlazi iz očiju. Nije ni pogledao u crtež koji sam narisala, samo ga je zgužvao u svojoj teškoj šaci i bacio u vatru. Podigao je ruku i pljusnuo me po licu, prvi put od kad sam ovdje.
”Mogla bi umrijeti zbog ovoga.” izustio je.
Odgurnuo me od sebe, odbacio me i nije me više niti dodirnuo.
Tek nekoliko dana kasnije nije se vratio kući ljutit. Nije više bio čvrst i mračan, već kao zabrinut. I prije nego je taknuo večeru koju sam mu tada pripremila, opet posebnu s najvećim trudom, kao i sve do sada od one večeri, rekao mi je da sjednem za stol, nasuprot njemu. Pa kada me dovoljno dugo promatrao, rekao je sasvim smireno: ”Ti me brineš.”
A ja sam šutjela jer nisam znala što mu to znači.
”Zbog tebe mogu imati problema. Zbog tvoje samovolje. Zbog tvoje lude nesavladivosti.”
Gledala sam ga, ali ne preplašeno, već njemu ravnopravno.
”Ne možeš li obuzdati svoje znatiželje? Ne možeš li prestati iskušavati svoje granice?”
Govorio je kao zabrinut. I ja sam pomislila da mu je stalo da me ne uhvate. Jer kada bi bilo tko od Plemena koje sebe naziva vladarima regije znao da sam uzela papir, oni bi me ubili. A ubili bi i njega da saznaju da me onda nije sâm ubio.
”Možeš li mi odgovoriti?”
”Oni ne mogu saznati.” Rekla sam mu, oprezno, ali s čvrstim glasom.
On me gledao kao da ne razumije.
”Ali ja znam…!” Reče kao nevjericu, ali ne povisi ton. On zna, ali ništa nije učinio, i zato se ohrabrim, pa mu se nasmiješim. Nasmiješim se blago poput djevojčice, poput majke, poput supruge.
Od tada sam se više trudila da ga ne zabrinjavam. Jer već je jutro poslije te večeri rekao da nikada nije vidio nikoga da se tako nasmiješio, tako kao ja. Rekao mi je da smijem to ponekad činiti, ali uvijek oprezno i samo pred njim, samo kada smo sigurni. A ja sam znala – smjela sam se nasmiješiti samo onda kada se i on smio nasmiješiti meni.
… A onda me jednom uhvatio kako pišem.
Pod večernjom svijećom i zvjezdanim nebom iza staklenog prozora, sjedila sam za stolom pokraj vatre u kaminu, s papirom i olovkom, dok je on bio vani. I nisam čula kada je ušao u kuću, iako sam se trudila uvijek biti oprezna, a kada je već bio iza mene, više nisam mogla sakriti svoje napisane riječi. Nadvio se nada mnom, poput planine, i ja sam osjetila da je on pokraj mene. Skamenila sam se. Tada sam čula njegov glas. ”Iskušavaš li?”
I iskoraknuo je preda me i pred moj bojažljiv pogled, u svojoj plavoj halji baš poput svećenika, kao pravi pripadnik svog Plemena i to me još jače uplašilo. Onda mi je uzeo papir i počeo čitati. Prelazio je pogledom po recima, sve dok nije došao do kraja posljednjeg. Onda je spustio papir i pogledao me, njem i čvrst, samo mu se svjetlost svijeća odražavala u očima.
”Ispričaj mi do kraja.” rekao je i spustio papir u vatru. Ja sam ga gledala u strahu i nevjerici, spuštene glave, ali pogleda zakovanog za njegove oči, samilosne.
”Ispričaj mi.” ponovio je i ja sam morala.
Lice mu je cijelo vrijeme bilo bezizražajno i nepomično, a ja sam mu samo pričala, nepokolebljivo mu pričala, ponekad se nasmiješila i ponekad se rastužila, ali sam mu pričala, a on je slušao.
Od tada me svaki dan tražio da mu ispričam jednu priču i ne bi me niti dotaknuo dok to ne bih učinila. A kada bih završila, podigao bi me i odnio u postelju i tamo bi me uzimao, ali sada i s rukama i s poljupcima i s milovanjem, a ne kao nekada, samo u žestini.
Od onda smo često pričali, svaki dan, ne mnogo, ali ja sam mu mogla reći što sam imala i odgovoriti mu kada mu je trebalo. Mogla sam mu reći svoje i on bi saslušao i odgovarao bi mi. Dopuštao mi je da govorim, da saslušam i da odgovorim njemu što mislim.
… A onda me uhvatio sa svojom lutnjom…
…Dok su mi prsti tiho prebirali po žicama, kao onda dok sam živjela s obitelji i njima svirala u nekim posebnim noćima, nakon večere, a prije spavanja. Stao je pred mene s rukama u džepovima halje i ozbiljnog lica. Nije ništa rekao, a kad sam ga spazila, prsti su mi se zakočili.
”Prekasno je da staneš.” rekao je i ja nisam mogla ništa učiniti. Niti ostaviti lutnju, niti nastaviti svirati.
”Sada sviraj.” naredio je i ja sam morala opet početi prebirati po žicama. A on je slušao.
Od tada me tražio da mu sviram svaku večer, tražio me da mu pjevam, ali nikada ne bi izdržao do kraja pjesme. Uvijek bi me odjednom, u sredini pjesme, dotakao po obrazu ili ramenu i nakon toga bi bio nježniji nego ikada, ljubio bi me više nego ikada i strastvenije. A nakon svega ne bi odlazio iz moje postelje kao uvijek do sada, nego bi dopustio da spavam u njegovu naručju, sve do jutra. Bio je drugačiji i sve je više nalikovalo na vođenje ljubavi, umjesto na njegovu zadaću da mu dam potomka. Možda je mislio da će dijete tada više htjeti doći, ako su roditelji nježni i ako se vole, pa me počeo smatrati više supružnicom, a manje udatom rodiljom.
Ali dijete ni tada nije dolazilo.
A onda nam je došao stariji svećenik, onaj najstariji od trojice.
Meni je rekao da odem, a on je s mojim mužem sjeo za stol pred vatru, na kojem je bila gorka rakija, natočena u male čaše za njih dvojicu. Oboje su bili u svojim plavim haljama, meni toliko mrskim i oboje sa svojim bijelim raspuštenim kosama naprijed, onako kao onaj dan pred mojom kućom na plaži.
Ja sam sjela pokraj odškrinutih vrata sobe najbliže njima, naslonjena na zid i zatvorenih očiju, u tolikoj mržnji za tog starijeg svećenika, koji me onda htio ubiti, koji je onda htio ubiti moju obitelj. I nijemo sam slušala njegov hrapavi glas kako govori mom mužu, najmlađem od trojice koji su došli onoga dana.
”Još ti nije rodila dijete.”
”Nije Modri, ali nije mi loša žena”
”Ali nije ti rodila dijete.”
”Hoće. Sada je bolje. Sada će nam dijete htjeti doći.”
”Mnogo je vremena prošlo, Pont. Mi, Drugi od Vladara regije, mislimo da ona ne može.”
Muž je najprije šutio, a onda tiho prozborio:
”Modri, dajte joj još malo vremena.”
Ali Modri ustane od stola i šutke ode prema vratima. Vrata zacvile kada on izađe, a muž ostane sjediti još trenutak, zagledan u stol, pa ispije svoju gorku rakiju. Ja tada otvorim vrata sobe, a on se lagano okrene na stolici prema škripi vrata, prema meni.
”Dođi.” kaže i ja krenem prema njemu, prema njegovim očima koje su sada bile kao od mora. On me uhvati za ruku i ja mu sjednem u krilo.
”Pjevaj mi.” kaže i ja krenem ustati da odem po lutnju, ali me njegov čvrsti stisak na zapešću zaustavi. ”Bez lutnje. Samo pjevaj.”
I ja počnem pjevati. Tiho i promuklo, blago i bolno, sporo i dugo, glasom koji je dolazio iz nutrine mog tijela i duše, odražavao je tugu koja je odjednom ispunila sobu, a mom mužu ubrzo od toga oči zasuze i on kao nemoćno dijete polegne glavu na moje grudi koje su se propinjale dok sam hvatala zrak da bih pjevala, dok mi je grlo titralo, dok sam puštala glas da ide jače i bolnije. I ja osjetim njegov topli dah na svojoj koži i njegove suze na svojim grudima i njegove ruke oko struka i kada osjetim koliko me želi i koliko ga želim, ugledam smeđu kutijicu na stolu.
Tada i meni oči u strahu zasuze i glas mi od nevjerice prepukne. Ali udahnem duboko i nastavim pjevati, sada još bolnije, ali tiše i pomislim da bih mogla dohvatiti kutiju i injekciju i ubiti njega prije nego on ubije mene. Možda bih sada i mogla pobjeći… ali kamo i kako bez njega? Kamo i kako? Tada zaplačem, uhvatim dlanovima njegovo lice i pogledam u njegove tužne oči, mokre od suza. I tada ga poljubim. Prvi put, ja poljubim njega i on me ne odbaci. On mi odvrati, strastveno i kao da je posljednji put. A ja mu ne dam da preuzme. Po prvi puta ja sam ljubila njega, dodirivala mu lice i ramena, milovala ga rukama, doticala ga prstima i cijelog ga cjelivala i šaptala mu i brinula se da on ne zaboravi, da mene nikada ne zaboravi.
A onda zastanem, jer sva se težina straha od smrti spustila na moje gudi, pa naslonim svoje čelo na njegovo.
”Molim te nemoj me ubiti” prošapćem i suze me izdaju. ”…Molim te…”
I njegove oči na to postanu bespomoćno tužne, ali mu lice otvrdne.
”Možemo otići… Možemo pobjeći… možemo potražiti moju obitelji…” kažem mu tiho kroz suze izdajice.
Njemu lice ostane tvrdo, samo mu oči zasvijetle nadom. Pa i mene obuzme nada, ona koja govori da me on ne želi pustiti.
”Molim te…” još jednom izustim, a on me poljubi, jako, strasno, kao posljednji put. Poljubi me jače i ne prestaje i ja odjednom kao da znam da će me opet spasiti, da me neće pustiti, da će se i sada usprotiviti starijima iz Plemena koji sebe nazivaju vladarima regije, ali tada osjetim bol, oštru, poznatu i pobjegne mi uzdah od igle u kralješnici.
”Ne…” zacvilim, molećivo izdahnem, tako ga preklinjući da ne uštrca otrov.
”Molim te…” prošapćem zadnjim pravim uzdahom, s posljednjom vjerom u njega, ali njemu oči zasuze, poljubi me najjače i ja osjetim kako me otrov preplavljuje.
Preplavi mi trup, preplavi mi udove i krene prema glavi. Sve što sam osjećala njegove su ruke i snažan stisak koji nestaje, njegov jezik u svojim ustima koji se otapa i nekoliko misli u glavi koje blijede. I tada klonem, klonem na njegova ramena i srce mi se počne gasiti. Tijelo mi se još samo sjećalo kako je to osjećati njegovu kožu na svom licu, jer ono je bilo mrtvo. I otrov mi polagano uzme glavu i posljednje misli mi počinu nestajati. Zadnje što osjetim je da je i on klonuo, njegove ruke oko mog struka i njegova glava koja padne na moju.
Vesna kaže
Nevjerovatno!
Odlicno!
Vrli novi svijet ili Postman ali opet potpuno drugacije.
Kako ovakvu pricu neko uspije izvuci iz svoje glave.
Holywood bi sigurno zahtjevao da se promjeni kraj price ali meni bas lezi ovakav shakespearovski the end.
Aleksandar kaže
Glavni pripovjedač umire. Neobično, nestandardno i hrabro, ali dobro izvedeno, uz to napeto i lijepo ispričano.