Jedna kratka priča tjedno

Gubeći vrijeme na Internetu naletjela sam na zanimljivi članak, u kojem jedan pisac govorio o izazovu zvanom “Jedna priča tjedno”. Izazov se temelji na citatu Raya Bradburyja, autora “Vrlog novog svijeta”, koji (u mom slobodnom prijevodu) glasi: “Napišite jednu kratku priču svaki tjedan. Nemoguće je napisati 52 loše kratke priče za redom”.

U svome članku spomenuti je pisac opisao kako je i zašto odlučio prihvatiti taj izazov, a budući da se nije htio sam otisnuti u tu pustolovinu, sa sobom je pokrenuo cijeli jedan pokret.

Malo je reći da me ovaj članak, a posebno Bradburyjev citat, zaintrigirao. Kao svaki pisac i ja tražim dovoljno jaku motivaciju za pisanje. Inspiracija i želja niti su uvijek dovoljna motivacija, a još su manje uvijek prisutni, pa osobno uvijek tražim dodatne motive da se pokrenemo, kad me već ne naganjaju urednici s koferima novca.

“Može li mi Ray Bradbury biti dovoljno jaka motivacija?”, zapitala sam se. Ako se dam u ovakav pothvat, bit će me strah iznevjeriti tako veliko ime. Vjerujem da Bradbury sjedi u nekom književnom raju, s desna književnom bogu (Ivi Andriću) i zajedno s Georgeom Orwellom gleda tko je započeo njegov izazov pa odustao, da ga može zauvijek prokleti kao neuspješnog pisaca. Upravo zato moram dobro razmisliti želim li se prihvaćanjem ovog toliko toga riskirati.

Kao i u svakom poslu i ovdje vidim neke očite prednosti i moguće probleme.

Problemi

Prvi i najjasniji problem je vrijeme. Kako pronaći vremena za jednu priču tjedno? Jer jedna priča ne znači jedna stranica. Ona znači jedna dovoljno dobra ideja tjedno. Takva ideja može se razvući u 50 kartica i proširiti se na nekoliko tjedana. Čak ako se ta ideja da obuzdati u nekoliko kartica, gdje pronaći jednu dobru ideju tjedno?

Ideje ni jednom piscu ne frcaju sa svih strana, osim onima koji pišu o farsi današnje lokalne i globalne politike. Istina je da mi inspiracija može doći dok hodam ulicom ili sjeckam luk, ali također može izostati i dok se sunčam na Maldivima s Juanom Alvarezom (što se događa, ono, najmanje jednom mjesečno). Kako vjerovati da me inspiracija neće izdati u tih dugih 52 tjedna? To nije ni pretpostavka. To je činjenica.

Čak i ako zamislim idealnu situaciju u kojoj će mi se inspiracija pojavljivati, na primjer, svaku srijedu navečer, kako vjerovati svojoj lijenosti? Nitko ne garantira da ću je moći poslati na 52 tjedna dugi godišnji odmor da me ostavi na miru dok ne završim zadatak, jer prava istina je da me lijenost zna zagrliti čak i ako imam sve uvijete za pisanje – od vremena preko inspiracije do želje – i onda umjesto konstruktivnog rada, nas dvije sjedimo na kauču i u ljubavnom klinču i gledamo serije.

Ali ako uspijem prevladati mane, evo i nekih

Prednosti

Pisanje dugo 52 tjedna definitivno će stvoriti odlične radne navike. I to ne bilo koje, nego one pravog pravcatog uspješnog pisaca koji samo jede, spava i piše. Zamislite koji bi to trening bio! Svaki tjedan jedna priča bi od bilo koga stvorila super-pisca… Što vodi do točke prednosti broj dva – usavršavanje!

U 52 tjedna pisanja priča definitivno bih usavršila svoje pisanje. Tko zna, možda i razvila neki novi stil; možda bih došla do nekih nevjerojatnih ideja… Mozak (i srce) pod pritiskom rade čuda!

Čak ako ni sve priče ne bi bile dobre – što također nije pretpostavka, već činjenica – nakon 52 dva tjedna IMALA BIH 52 PRIČE, što je treća prednost!

Što bih sve mogla s 52 priče? Ako samo petina njih bude dovoljno dobra, mogla bih objaviti zbirku priča! Ma neka 52 tjedna pisanja iznjedri samo dvije ili tri dobre priče, mogla bih ih poslati na književne natječaje, pa osvojiti nevjerojatno mnogo novca i svjetsku slavu! Možda i ne, ali definitivno bih ih mogla negdje objaviti i nadati se da će postati moj Starac i more. Pa i sam Bradbury kaže – nemoguće je napisati 52 loše priče za redom!

Kad sve zbrojim i oduzmem, mane više ne izgledaju tako strašno pored svih ovih divnih vrlina, zar ne? Ali na stranu novac i slava, ovaj izazov doista bi bio odličan trening za svakog pisca. Početnike bi mogao pretvoriti u iskusne pisce, a amatere u profesionalce. Profesionalci bi pak, mogli postati toliko dobri da jednog dana zasluže mjestu pored Bradburyja i Orwella, s desne Andriću, i ostanu zauvijek u književnom Raju. Ili bar u školskoj lektiri.