Kako postati pisac?

Otkako sam počela s projektom Književnost.com, stranici na kojoj objavljujemo književne radove pisaca svih vrsta – od amatera do nagrađivanih pisaca, često mi se javljaju ljudi koji u mailu ili svojoj biografiji napomenu da “oni nisu pisci”. Nisu pisci, ali eto, pišu, i zanima ih da li je to što su napisali dovoljno dobro da bude i objavljeno. Dobijem priču (ili njih nekoliko) koja ima glavu i rep, temu i ideju, prilično dobro napisan sadržaj, iznosi osjećaje, tjera na razmišljanje, stvara atmosferu, a ipak, njen autor ističe da “nije pisac”. Pa tko je onda napisao tu priču?

Drugi slučaj koji mi je također bio inspiracija za ovaj post je jedan duži mail u kojem je autorica nekoliko puta istaknula da “nije pisac”, ali da cijeli život upravo to želi biti. Otkako zna za sebe, osjeća taj poriv u sebi i stvarno, stvarno bi željela postati pisac. Doduše, do sada jest nešto malo pisala, ali željela bi pisati i više, pa traži savjet kako najbolje postati pisac.

Zbog ljudi koji pišu, a “nisu pisci” i ljudi koji bi željeli biti pisci, a to nisu, odlučila sam napisati svoje viđenje načina na koji se postaje pisac. Očekivano ili ne, taj križni put ima samo dvije postaje.

1. Čitaj

Čitanje je čin bez kojeg nema pisanja. Ono je predradnja bez koje nema radnje, predigra bez koje nema igre; kao što ne možeš postati kuhar ako nikad nisi probao ni jedno jelo, niti krojač ako nikada nisi vidio haljinu, tako ne možeš postati pisac ako nikad nisi pročitao knjigu. Što više kušaš, bolje kuhaš, što više haljina vidiš, bolje ih dizajniraš, što više čitaš bolje pišeš… jer  – čitanjem se skuplja iskustvo.

Ono što svakom piscu treba je iskustvo pisane riječi. Čitanjem se uči konstrukcija rečenice, izraz, leksik, stilovi književnog izražavanja, književna pravila… Čitanjem se stječe i iskustvo tema, ideja, sadržaja… Čitanjem se  nauči razlikovati dobru priču od loše, nauči se prepoznati trivijalno djelo od onog umjetničkog, nauči se što se želi od knjige i što bi ti kao pisac želio od vlastite.

Iskustvo čitanja neprocjenjivo je za pisca. Izreka “da bi mogao kršiti pravila, moraš ih najprije poznavati” itekako vrijedi i za književnost. Najznačajnija je upravo ona koja pametno krši ustaljena pravila i postavlja nova, a ona se nauče upravo čitanjem.

Kao i svaka umjetnost i književnost je recikliranje, ali, da ne bude zabune, recikliranje nikako nije kopiranje. Nakon što upijemo tuđa djela i pomiješamo ih s vlastitom osobnošću, idejama, mislima i načinom na koji sve to želimo izraziti, ono što izađe iz nas kao književno djelo unikatan je koktel u kojem dominiraju naši sastojci, a ne oni koji su nam bili inspiracija. Poučeni tuđim idejama, pronalazimo vlastite, po uzoru na nečiji stil, gradimo svoj i koliko god tuđih knjiga pročitali, ona koju sami napišemo, bit će drugačija i naša.

2. Piši

Ništa ne čini pisca piscem osim pisanja. Onog trena kada se na papir stave riječi, povežu u rečenice, kad te rečenice zajedno stvore misao, a misao prenese radnju i ideju – osoba koja je to učinila je pisac. Ništa drugo nije potrebno. Ako pišeš – ti si pisac. Nitko te ne mora ni čitati, ali dok pišeš – ti si pisac.

Sad, pitanje je koliko si dobar pisac. Možda pišeš užasno loše pa si očajan pisac, a možda je svaka tvoja riječ vibracija iz svemira od koje čitatelji pada u trans, pa si vrhunski pisac. U svakom slučaju si pisac. Dobra vijest je – koliko god očajan bio, možeš postati bolji. Kako? Ponavljanjem dva koraka piščevog križnog puta.

A čak ako si i najbolji potencijal za pisca na svijetu, nisi ništa dok ne pišeš. Ako osjećaš taj poriv, tu želju, taj poziv za kojeg nam govore da ga imaju samo svećenici, ako ništa u tebi ne miruje dok ne kreneš stavljati misli na papir, onda imaš sve predispozicije za postati pisac. Sve što dalje trebaš je početi pisati. Nije to znanstvena fantastika. Ono si što te ispunjava, a ispunjava te ono što radiš s osjećajem.