– Sve te manje osjećam.- ali to nije istina. Zapravo nas zamišljam negdje malo prije sedme godišnjice braka.
– Hihihi – kažeš ti. I onda nešto poput. – Draga moja, ne budi mi stranac.
(Ja volim gledati televiziju prije spavanja, a ti voliš čitati. Zato ležimo jedno pored drugog u krevetu s upaljenim svjetlom i upaljenim televizorom, ali posve stišanim, iako ja mrzim čitati glumcima s usana. Ipak, samo je lampa s tvoje strane kreveta upaljena, iako ti ona sama ne daje dovoljno svjetla.)
– Hahaha – kažem ja. – Ne znam baš, predragi čovječe, imam li vremena za tebe.
Ali to nije istina jer ja bih zapravo bila spremna osloboditi mnogo vremena samo za tebe: nazvala bih posao i rekla da sam bolesna, zatvorila bih knjigu i pročitala sadržaj iz nekih novina, nazvala bih prijatelje i rekla da danas ipak neću izaći.
– Što ti misliš? – pitaš me.
– Sve te manje osjećam. – kažem. Ali to nije istina. Zapravo svaki dan čitam horoskop da provjerim da li i ti tako opsesivno razmišljaš o našoj sedmoj godišnjici.
(Ja volim biti pokraj tebe dok radiš. Samo sjednem na kauč i zatvorim oči ili čitam knjigu ili gledam pred sebe. Htjela bih zapaliti cigaretu, ali znam koliko ti mrziš vidjeti me da pušim. Zato neću. Ali ako mi baš želiš udovoljiti, ti ćeš u nekom trenutku, kada vidiš da sam utonula u sanjarenje, početi svirati moju najdražu pjesmu, iako trenutno radiš na novoj.)
– Što ti misliš? – pitam te.
Ti ne odgovaraš nego me gledaš izrazom lica s kojeg još uvijek ne znam pročitati mrziš li me pa ti se gadim ili me voliš, pa me želiš zamrziti, da ti se zgadim.
Izazivam te svojim našminkanim usnama i razgolićenim nogama.
(Ja volim staviti svoja stopala u tvoje krilo. Ne želim da ih masiraš, želim da ih jednom pomiluješ i da onda tvoj dlan krene prema mojim koljenima, prema bedrima, da me privučeš k sebi kako bi me mogao uhvatiti za struk, da ti sjednem u krilo, pa da se pozabaviš mojim vratom i usnama…
Nokti na nožnim prstima su mi nalakirani crveno i ti tako znaš da te sada posebno želim.)
Kažem ti da imam previše toga za izgubiti. Sav taj život koji sam čekala, rođen u mom znoju, iskrsnuo iz straha, okupan krvlju i sličnim klišejskim bolovima, stavljen je pred tebe da odlučiš je li te vrijedan; da odlučiš želiš li ga uopći uklopiti u svoj, po svačijem mišljenju, tako mnogo važniji život. Ako ga odbaciš, moj život slomit će se poput bačene vaze, a ako ga prihvatiš, hoćeš li ga moći cijeniti?
Ali ja bih ti ga svejedno ponudila, ne bih li?
– Samo, ja to ne znam. – kažeš mi. – Sve to što ti misliš, ja ne znam.
Ali ja znam. Znam da ti misliš kako je mnogo muškaraca bilo na tvom mjestu. Znam da ti misliš da si samo jedan od neizbrojivih. Htjela bih te pljusnuti zbog toga. Gledam te kao svog krvnika. Željela bih da ti želim pobjeći, jer tada bih to i mogla.
Ali ti me izazivaš.
Riječju, pogledom i pokretom.
(Svojim dlanom na mojim golim leđima u crnoj haljini dok ulazimo u dvoranu s kristalnim lusterom; očima koje me netremice gledaju dok rukama prolazim kroz kosu koju otpuhuju tople zrake sušila; rečenicom koja zna izreći da sam ti ipak posebnija od drugih.)
– Da mogu, odmah bih ti rekla da te volim.
Odgovori