Prošlo je puno vremena od mojih prvih spisateljskih koraka, ali jasno se sjećam da su prve priče koje sam napisala nastale kao odgovor na onaj jasan i snažan unutarnji poriv da zabilježim priču koja mi se mota po glavi. Da, nedvojbeno je to bila inspiracija – ideja koja padne na pamet i ne da se ušutkati nikako drugačije nego njenim pretvaranjem u priču.
Tada sam pisala isključivo kada bih dobila inspiraciju. Trudila bih se završiti priču dok se ne ugasi taj maleni plamičak u meni koji me tjera dalje. Ne znam kako drugi pisci (i ostali umjetnici) to osjećaju, ali inspiraciju osjećam kao sitno uzbuđenje u dnu želuca, nešto poput slatke i nevine zaljubljenosti i čežnje. Da, nekada mi se čini da se “zaljubim” u priču koju pišem i želim je završiti dok se ta zaljubljenost ne pretvori u gađenje, jer eto, to je sljedeća emocija koja će me preplaviti ako na nečemu radim predugo (što je vjerojatno normalno).
Nikada mi u to vrijeme nije palo raditi “na normu” (kako ja zovem stvaranje unutar točno određenog vremena, bez obzira osjećam li inspiraciju za priču ili ne) sve dok prije nekih desetak godina nisam razgovarala s kolegom piscem, mnogo uspješnijim i darovitijim od mene. On mi je rekao da on gotovo nikada ne čeka inspiraciju da bi pisao. Jednostavno odredi vrijeme kada će se posvetiti pisanju, sjedne i krene. Sjećam se da sam ga gledala u potpunom šoku. Čini mi se da je to bilo prvi put da sam uopće počela razmišljati o takvim pisanju. I u tom trenutku činilo mi se nemogućim.
Nekoliko godina kasnije, s jednom prijateljicom sam se dogovorila da ćemo krenuti u mali spisateljski izazov. Pisat ćemo kratke priče temeljene na motivu kojeg ćemo jedna drugoj zadati. Taj motiv bio je naslov priče. Dakle, zadamo jedan drugoj naslov i onda moramo napisati priču pod njime – kakvu god želimo. To je donekle bilo pisanje “na normu”, jer smo imale nekoliko dana da završimo svoje priče. I moram priznati da mi je išlo. Ali nije dugo trajalo. Bilo mi je jednostavno prezahtjevno u kratko vrijeme napisati dobru priču. Sve vrijeme provodila sam razmišljajući o priči – tj. tražeći inspiraciju – kako bi je mogla i napisati.
Ali ova vježba pokazala mi je da sam sposobna pisati i tako. Slično iskustvo donijelo mi je i pisanje priča za natječaje, koji bi najčešće bili postavljeni pod zadanom temom. Ovo je za mene bilo još i gore. Previše sam energije ulagala u razmišljanje je li priča dovoljno dobra za žiri, je li dovoljno “popularna”, jer tematski dovoljno zanimljiva, je li stilski dovoljno ispravna… Najmanje sam razmišljala o samoj priči i onom plamičku u sebi, koji se od straha nije htio ni upaliti.
Zato sam odustala od toga.
Ali jednom kada sam završila svoje školovanje i ušla u život odraslih, više se nisam mogla osloniti samo na inspiraciju kao pokretač pisanja. Inspiracije je bilo, ali vremena sve manje, jer odrasli život donosi odgovornosti koje pisanje stavljaju u drugi plan. Pisanje se pretvorilo u hobi za koje bih mogla odvojiti vremena tek nakon što bih završila sve ostale poslove. Zato se pisanje “na normu” počelo nametati samo od sebe.
Ipak, kako sam do tada već bila poprilično izvježbani pisac, dogodilo se da sam inspiraciju, poput svih dobro istreniranih umjetnika, nesvjesno tražila u gotovo svakom trenu svoje svakodnevice. Što god radila, krajičkom mozga razmišljala bih o pisanju. Što od svega što me okružuje, zanima, okupira, zabrinjava, odvojiti u zanimljivu ideju? Kako tu ideju preoblikovati u priču? Razmišljala bih o pričama i kada ih ne bih pisala. Akumulirala bih ideje, pa kada bi došao slobodni trenutak, sjela bih i zapisala je. Pisala bih koliko bi išlo, vraćala se tome kada bih stigla i to je funkcioniralo.
Ali ona mi se nedavno dogodilo da me, sasvim iznenada, kao grom pogodila inspiracija za jednu priču. Takva silna potreba da napišem određenu priču dogodila mi se tek nekoliko puta u životu. Priča je sletjela u mene, eksplodirala, obuzela me, stisla i nije puštala. Isti dan morala sam sjesti i krenuti s pisanjem. Sve sam ostavila po strani. Ona je samo istjecala iz mene kao da sam Svemir koristi moju ruku kao svoje pero. Deset dana provela sam ispisujući tu priču, redak po redak, ne osvrćući se na prethodni. Jednostavno sam znala točno što želim reći i kako. Plamičak u meni razbuktao se u vatru i ona nije jenjavala dok cijeli tekst nisam izbacila iz sebe. Ništa u tih deset dana nije bilo važnije. Bila sam apsolutno zaljubljena u svoj tekst, osjećajući apsolutnu ispunjenost i životni smisao dok sam ga ispisivala. Bilo je to ultimativno pisanje pod inspiracijom.
Kada sam završila, krenulo je pisanje “na normu”. Kad god bi moje životne obveze to dopustile, uhvatila bih se tog teksta i počela ga ispravljati, sređivati i nadopunjavati.
Da li to tako treba biti? Napisati tekst pod inspiracijom, pa ga malo po malo ispravljati “na normu”? Ili bi se trebalo istrenirati da se “na normu” uvijek piše? Ne znam.
Znam da i jedno i drugo pisanje ima svoje prednosti i mane. Ako budem čekala samo inspiraciju nikada neću napisati dovoljno – dovoljno dobrih tekstova, dovoljno završenih tekstova, dovoljno dugačkih tekstova. S druge strane, ako budem pisala samo na normu, nikada neću osjetiti to božansko poslanje koje me prožme kada pišem pod inspiracijom.
Možda je odgovor u sredini. Pisati kada stignem i koliko stignem, moleći nebesa da šalje strijele inspiracije kad god može!
Odgovori