Svaki pisac će u svom književnom životu bar jednom naići na dobronamjerni savjet – “Piši za sebe, nemoj pisati za druge”. Razumijem što se time misli reći – nemoj pisati samo zato da bi postao bogat i slavan, nemoj pisati samo ono što misliš da bi drugi htjeli čitati, nemoj pisati s predumišljajem, nemoj razmišljati o čitatelju dok pišeš…
Po mom skromnom mišljenju, ovaj savjet je sranje.
Kao prvo, nitko nikada nije počeo pisati da bi postao bogat i slavan; ima toliko jednostavnijih i sigurnijih načina za obogatiti se ili proslaviti. Kada čovjek otkrije da je njegov jedini talent pisanje i da mu je jedina šansa postati bogat i slavan ako napiše svjetski bestseler, prva mu je misao “O sranje…”. Veće su šanse za obogatiti se s talentom za postavljanje pločica, nego s talentom za pisanje. Iako se mnogima tako ne čini, talent za pisanje jedan je od najneprofitabilnijih na svijetu. I što si talentiraniji, veće su šanse da ćeš postati cijenjen tek nakon svoje smrti.
Pisci počinju pisati jer moraju. Kao što avanturisti moraju putovati, znanstvenici istraživati, a političari lagati. To im je u krvi i oni moraju utažiti svoj poriv iznoseći ideje na papir. Stoga, svi pišu zbog sebe, jer da ne pišu, vjerojatno bi implodirali u uraganu vlastitih misli i osjećaja.
Drugo, pisati bez predumišljaja da ćemo jednog dana neka svoja djela i objaviti je isto kao i kuhati bez predumišljaja da ćemo svoje jelo pojesti. Možda nećemo pojesti prvu zagorenu tjesteninu, ali jednom kad se usavršimo u kuhanju dovoljno da nam jelo pristojno miriše i izgleda, bilo bi glupo samo ga baciti u smeće bez da ga itko proba. Isto je i s pisanjem. Ako pišemo bez da namjeravamo svoja djela jednom dati i na čitanje, nikad nećemo dobiti povratnu informaciju kakvo je naše pisanje, vrijedi li išta, koje su greške koje radimo, što radimo dobro… Nakon kritika i pohvala, baš kao i kod jela, znat ćemo što treba popraviti, a što ponoviti.
Treće, pisac u pisanje ulaže jako puno vremena, znanja i truda. Zato nije ni malo arogantno nadati se da će nam ono jednog dana donijeti i nekakvu kompenzaciju. I to ne samo duhovnu, nego i materijalnu. Sasvim je normalno pitati se o čemu bi to mogli pisati, a da drugima bude zanimljivo čitati. Pri tome ne mislim da treba apsolutno ugađati publici. Ponekad je upravo pisanje o nečemu što ljudi ne žele čuti ključ uspjeha književnog djela. Najveća svjetska djela govorila su o tabu temama, o kontroverzi svog vremena, a revolucionarna su upravo po tome što to su svojevremeno zgražavala publiku.
Čak i kada pišemo misleći o onome što bi moglo imati dobro proći kod čitatelja, nemoguće je pisati “protiv sebe” ili samo “za druge”. Ono što hoću reći je da pisac uvijek daje sebe dok piše. Ne možemo pisati o nečemu što ne znamo, što ne osjećamo, što nije bar donekle dio nas. Pisac ne može “lagati” sam sebi i pisati o nečemu što već nije u njemu. Uvijek kada piše, čak i ako pritom pazi da se “svidi” publici, pisac daje nešto od sebe, on izlaže svoje ideje i vlastito viđenje svijeta, a time nešto dobiva i “za sebe”.
I peto, naravno da pisac mora razmišljati o čitatelju dok piše. To ne znači da mu se mora pokoravati ili mu ugađati, ali zašto pisac ne bi razmišljao što je to što želi reći čitatelju? Što je to što želi reći svijetu? Svaki dobar pisac na neki način podučava svog čitatelja, zašto je onda greška pitati se što je to čemu bismo kao pisci htjeli “podučiti” svog čitatelja; koju mu ideju želimo prenijeti; u kakav svijet ga želimo uvesti…? Važno je znati da taj svijet mora biti zanimljiv najprije piscu da bi mogao biti zanimljiv i čitatelju, ali posve izbaciti čitatelja iz svojih misli, moglo bi imati negativan učinak jer pisac mora biti svjestan da čitatelj nije u njegovoj glavi i ne zna sve što zna on. Zato mora razmišljati kako uvesti čitatelja u svoj svijet, pomoći mu da shvati sve ono što misli da bi trebalo shvatiti. Ako pišemo razmišljajući o čitatelju, možemo samo postati bolji pripovjedači.
Razmišljajući o drugima, pisac će početi pisati o onome što misli da je vrijedno čitanja i razmišljanja. Govorit će o temama koje su njemu osobno zanimljive i važne, što znači da će pišući “za druge”, još i više pisati “za sebe”. Razmišljajući o čitatelju, pisac će se truditi usavršiti svoj stil, poboljšati svoju tehniku i dati najbolje od sebe. Svime time samo će postati još bolji pisac. Dakle, osim što piše “za sebe”, pisac mora pisati i “za druge”.
Odgovori