Ovih dana puno se prašine podiže oko novog popisa za lektiru, s kojeg su, na iznenađenje i užas mnogih, izbačeni mnogi relevantni naslovi iz hrvatske i svjetske književnosti, dok je s druge strane, malo novih naslova ubačeno. Neki su odobravali izbacivanje knjiga s kojima se mladi čitatelji sve manje mogu poistovjetiti, s nadom da će biti ubačeni neki novi autori i knjige, koji bi ih mogli potaknuti na čitanje. Ipak, nitko nije očekivao izbacivanje kulturološko-povijesno značajnih knjiga, poput toliko spominjanog Dnevnika Ane Frank.
Prije nekoliko godina također se raspravljalo o novom popisu lektire, samo što je tada javnost, predvođena Željkom Markić, imala problema s ubacivanjem nekih hrvatskih naslova, poput odlične Črne mati zemle Kristijana Novaka. Roman sadrži jednu scenu maloljetničkog silovanja i to je predstavljalo problem. Svatko tko poznaje književnost (i zdrav razum) zna da se tako nešto ne može i ne smije skrivati od srednjoškolske djece, ali naravno da se javio i puk sa svojim zgražanjem. I sama zainteresirana za razvoj događaja, najviše kao veliki obožavatelj Novakovih romana, naletjela sam na jedan komentar na društvenim mrežama, u kojem je gospođa napisala nešto poput: Zašto bi samo struka određivala što će se naći na popisu lektire, zašto i narod ne bi o tome mogao odlučivati?
Sjećam se da me je to pitanje poprilično naljutilo. Pa tko će određivati popis ako ne struka? Hoćemo li kod gradnje Pelješkog mosta reći: Zašto bi samo arhitekti radili nacrt za most, zašto ne bi i narod mogao dati svoje nacrte i računice?
Novak nije ušao u lektiru, kao ni mnogo suvremenih pisaca. Osim toga, nimalo manje važno, na novom popisu nije se našlo mjesta ni za mnoge značajne ženske autore, bez obzira na njihovu suvremenost, dapače – mnoge su i izbačene, među kojima je i Ana Frank.
Iskreno, moj najveći problem oko izbacivanja knjiga iz lektire nije Ana Frank. Mislim da je to knjiga koja je dio opće kulture, baš kao i priča o samoj Ani i djeca će se susresti s njom bez obzira imali je za lektiru ili ne. Shvaćam problem šireg konteksta njenog izbacivanja, ali ako govorimo o samoj lektiri, ne brinem se toliko. Ne brine me ni izbacivanje Ježeve kućice ili Srebrnih svirala, jer to su knjige koje djeca čitaju odmalena, bez obzira jesu li u lektiri. Puno me više brine izbacivanje Lovca u žitu i sličnih, itekako vrijednih književnih dijela, pogotovo zato što – konkretno Lovac – govori o adolescentima (istina da su to adolescenti iz drugog vremena, ali baš usporedbom s njima, mladi mogu vidjeti koliko se malo toga u ljudskoj naravi mijenja, čak i kada se mijenja društvo). Problem kod Lovca (i sličnih djela, kao što je na primjer i Kunderina Šala) je što ovo djelo teško da će se naći u rukama tinejdžera, ako im to nije zadaća.
Upravo zato nemam problema ni što, primjerice Harry Potter ili neko drugo, popularno djelo nije u lektiri, jer djeca i mladi takve knjige čitaju neovisno o zadaći. Onaj tko voli knjige, naći će se s ovim popularnim djelima u ruci bez obzira na sve. S nekim važnim djelima svjetske književnosti ipak nije tako.
Mislim da bi djeca i mladi imali puno više koristi od čitanja djela spomenutih Kundere ili Salingera, odnosno svih njima razumljivih književno-umjetnički relevantnih djela, nego primjerice čitanjem Shakespeare ili Gundulića. Da se razumijemo, i o Shakespeareu i Gunduliću i svim važnim autorima svakako se u školi mora učiti – moraju se čitati ulomci iz tih djela, prikazati njihov značaj u odnosu na književnost i njen razvoj, u odnosu na vrijeme u kojem su stvarana i slično; djecu se treba upoznati s raznim književnim razdobljima, njihovim važnim predstavnicima i značajkama određenog razdoblja, ali dati srednjoškolcu Hamleta ili Osmana, pa čak i Anu Karenjinu ili Zločin i kaznu i tražiti ga da pročita i razumije to djelo, po meni je suludo. Ako mislite da nije tako, potičem vas da uzmete Shakespeareovog Julia Cezara, Ričarda III ili neko drugo njegovo djelo o kojem ne znate ništa i pročitajte ga s razumijevanjem.
Dakle satovi književnosti i lektira nisu isto. Na satovima bi se trebali obrađivati autori i njihova djela tako da djeca razumiju što su ona, zašto su važna, što predstavljaju, koja im je bit, a to se sve može i iščitavanjem važnih odlomaka, uz nastavnika koji će te odlomke i rastumačiti. Dok bi lektirom trebali upoznati čitanje, promišljanje o knjizi, otkrivanje novih načina razmišljanja – što djeca i mladi mogu samo ako knjigu i razumiju.
Odgovori