Početničke greške kod pisanja priče

Tko radi, taj i griješi – pogotovo ako je početnik. Početničke greške nije nešto čega bi se itko trebao sramiti. One su normalne kod učenja bilo čega, pa tako i pisanja. Pisanje priča je posao za koji se ide u školu. Na fakultetu mi je jednom jedna profesorica iz književnosti rekla da se svugdje u svijetu dobar pisac postaje, samo se kod nas očekuje da se dobar pisac rađa. Ono što je time htjela reći je da je svugdje u svijetu normalno da se dobar pisac postaje obrazovanjem i praksom, jer postotak ljudi koji su se rodili s takvim talentom da dobar tekst prši iz njega bez vježbe i učenja je neznatan. Fakulteti u svijetu nude kolegije kreativnog pisanja, gdje se studente doslovno uči kako napisati dobru priču, pjesmu ili roman, a nakon toga stekne se titula pisca.

Kod nas, s druge strane, gotovo svi ljudi koji se žele baviti pisanjem prepušteni sami sebi. Ponekad negdje i iskrsne neka radionica kreativnog pisanja, ali u principu sve što naučimo, učimo samostalnim radom i procesom pokušaja i promašaja – nešto napišemo, uvidimo vlastite greške, trudimo se ispraviti ih i onda pokušamo ponovo.

Upravo zato htjela sam vam predstaviti neke najčešće greške koje radi pisci početnici. One se najčešće rade posve nesvjesno, a posljedica su manjka spisateljske prakse. Ljudi kod kojih se javlja poriv za pisanjem priča, najčešće to počinju raditi u tinejdžerskim godinama, kada je strast prema svemu, pa tako i pisanju, veoma jaka. Mladi ljudi htjeli bi od svojih priča napraviti velika, energična djela, u kojima će izraziti cijeloga sebe. To nije loša stvar, ali kod neiskusnih pisaca tako nešto na kraju može imati suprotan efekt i ispasti pretenciozno, trivijalno i prenapuhano.

S druge strane, mladi pisci nemaju dobro razvijenu vještinu konstrukcija rečenica i općenito oblikovanja misli izraženima u pisanom obliku. Iako se prava vještina pisanja stječe se praksom, evo i kratkog šalabahtera najčešćih početničkih grešaka kod pisanja, koje će nekome možda skratiti put u vlastitom spisateljskom usavršavanju.

Prekomplicirana tema

U prve priče najčešće želimo ukomponirati sve teme i ideje o kojima smo dugo vremena promišljali. Budući da pisci početnici nemaju spisateljskog iskustva, niti ne znaju kakve komplikacije će ih čekati na putu razrade teme. Inspirirani velikim književnim djelima, željeli bi pisati o međuzvjezdanim ratovima, kompliciranim detektivskim slučajevima ili složenim međuljudskim odnosima, a sve to zahtjeva puno truda i znanja.

Da se ne bi zapetljali u silnim temama i idejama dok još uvijek ni ne znamo obraditi ih kako valja, prve priče trebale biti jednostavne. Jednostavne teme ne znači i dosadne. Jednostavne teme mogu biti prožete i kriminalističkim i znanstveno-fantastičnim motivima, ako želimo, ali neka ti motivi budu lijepo uklopljeni u jednostavnu priču.

Prvo pravilo pisanja je da pišemo o onome što znamo. Zato je mnogo jednostavnije pisati o okruženju u kojem živimo, nego o planeti u nekom desetom sunčevom sustavu. Neka prve priče budu o onome što jako dobro poznajemo jer smo dio toga. Možemo iz začiniti uzbudljivim, izmišljenim motivima, likovima ili radnjama, ali neka one ne budu glavna okosnica. Ima vremena za široke teme i nepoznate svjetove.

Previše opisivanja

Doista nije bitno da se do zadnjih detalja opisuje nečiji izgled. Čitatelju nije važno da li je glavni lik bio visok metar osamdeset, imao 90 kila, blago kovrčavu crnu kosu, visoko čelo, kratke prste itd. itd. Dovoljno je da kažete “visoki, tamnokosi muškarac”, jer svaki čitatelj će ionako zamisliti vlastitu verziju takvog muškarca. Naravno, osim ako za priču nije krucijalno da čitatelj zna da lik ima ožiljak iznad oka ili mu fali nokat na palcu.

Isto je i s okolinom. Nepotrebno je napisati tri stranice opisa parka u kojem se odvija radnja. Čim kažete park, svi znamo što park jest. Još koja rečenica detalja iz tog parka dovoljna je da svima bude jasno što je u tome parku bitno za priču. Nikome se ne da čitati opis svakog stabla.

Imajte na umu istu formulu i kad opisujete osjećaje, međuljudske odnose, nečiji karakter i slično. Sve važno može se izreći u jednom paragrafu. Sve ostalo opišite kroz radnju. Mnogo detalja o nečijem karakteru saznajemo kroz dijalog, kroz akcije lika, zato nije potrebno da sve to naglasite i u opisu.

Isto vrijedi i za ostale opise. Rasporedite ih kroz priču, radije nego da o njima napišete poglavlje u komadu.

Nepotrebno dugačke rečenice

Ovo je glavna odlika koja razlikuje profesionalca od početnika – predugačke rečenice. Ne znam da li početnici misle da zvuče pametnije ako imaju kilometarsku rečenicu ili se boje da će zvučati glupo ako su im rečenice kratke. I upravo time postižu suprotan efekt. Čitatelju je važno da jasno razumije ono o čemu pišete, a to razumijevanje često se pogubi u dugoj rečenici. U većini slučajeva silni zarezi u rečenici daju se zamijeniti točkama. U dugoj rečenici ne možemo uvijek zadržati misao, zašto onda sve te misli povezane zarezima i veznicima ne razbiti u manje rečenice?

Nepotrebno dugačke rečenice mogu biti i posljedica lošeg izražavanja. Na primjer, rečenica “Vidjela je djevojčicu kako hoda prema njoj i plače, a bila je obučena u smeđi kaput koji joj je bio prevelik.”, puno bolje zvuči ovako: “Približavala joj se uplakana djevojčica u prevelikom smeđem kaputu.”

Obje rečenice rekle su istu stvar, s time da je u ovoj drugoj to učinjeno s mnogo manje riječi, zbog čega ona zvuči elegantnije i razumljivije.

Ponavljanje izraza

Ponavljanje izraza najčešće se događa kod pisanja dijaloga, kada pisac dolazi u napast da nakon svake rečenice piše “rekla je”, “odgovorio je”, “pitala je” itd. To doista nije potrebno. Samo po napisanom dijalogu čitatelj zna da je netko nešto odgovorio.

Ali to nisu jedini slučajevi ponavljana. U tekstu se često događa da neke riječi ponovimo više puta u istom paragrafu. Uvijek se trudite promijeniti izraze koje se ponavljaju, ako već ne možete drugačije konstruirati rečenicu.

Previše subjektivnosti

Uvijek je teško kada tek počinjemo pisati fikciju odvojiti likove, a pogotovo glavne likove, od vlastite osobnosti. U priču unosimo sebe, to je jasno, ali pisac bi trebao moći biti objektivni promatrač te priče što je više moguće. Pisac je tu da je zabilježi i tek donekle prosuđuje priču, stoga ona nikako ne bi smjela biti apsolutni odraz svih njegovih stajališta, apsolutnog mišljenja, karaktera i osobnosti.

Ako date svoju priču na čitanje nekome tko vas dobro poznaje i on u svakoj rečenici prepozna vas, znači da niste napravili dobar posao. Zašto? Zato što bi svaka dobra priča trebala ostaviti mjesta za čitateljevo kritičko promišljanje o problematici predstavljenoj u priči. Ako ste je vi vašim osobnim stajalištem već zaključili, zakinuli ste čitatelja za njegovu kritiku.

Uz sve to, nikada nije dobro posve se izložiti u vlastitom književnom djelu. Ako sud bude negativan, imat ćete puno više toga za preboljeti. Ne znači da u likove ili radnju ne bi trebali unijeti nešto sebe, ali ona nikako ne bi trebala biti vaš apsolutni odraz. Nemojte se u svakom pogledu poistovjetiti s likom, jer ćete početi pisati radnju kakvu sami želite doživjeti. Velike su šanse da će ona tada postati melodramatična, trivijalna i plitka. Dopustite vašoj priči da ode u smjerove kakve možda ne biste htjeli sami iskusiti, pa vidite kako se vaš lik snalazi u tome. Možda dođete do zanimljiv otkrića ili preokreta u priči.

“Savršeno dobri” glavni likovi

Upravo zato što početnici grade glavne likove na vlastitu sliku i priliku, nesvjesno ih rade “savršenima”. To je također nesvjesna akcija, ali baš zato što se pisac poistovjećuje s glavnim likom, teško mu je napraviti odmak od lika i kritički se odnositi prema njemu. Teško je takav lik staviti na prave kušnje ili prikazati njegovu lošu stranu. Zato takav lik na kraju ispadne plastičan, jednostran, bez ikakve dubine, a u velikoj većini slučajeva i apsolutno “bezgrešan” – ili kako ja volim reći “savršeno dobar”. Znate takve likove? To su oni koji u svakoj situaciji postupe kako treba, a čak i kad pogriješe, to je zbog njihove “savršene nesavršenosti” koja će poslužiti da se kasnije lik iskaže kao još bolji.

Pisci bi se trebali kloniti takvih likova, bez obzira da li reflektiraju pripovjedača ili sporednog lika. “Savršeno dobri” likovi rezervirani su isključivo za bajke i loše sapunice, jer apsolutno dobar ili loš lik ne može biti nimalo stvaran i najčešće je dosadan, nezanimljiv i trivijalan. Čak i ako imate lika koji je gotovo pa posve pozitivan ili negativa, ne zaboravite naglasiti opravdanje za takav karakter. Kao i ljudi, i vaši likovi su takvi kakvi jesu s razlogom – zbog onoga što im se dogodilo u prošlosti i zbog onoga što će im biti uloga u budućnosti.