Književnica.net

Književnica Vlatka Basioli

  • Blog
  • Savjeti
  • Priče
  • O meni
  • Proverba

Politika nije mogla zaustaviti književnost ni kada se pisce hapsilo

31.03.2017. Komentiraj

Političari i književnici mrze se još otkako je politike i otkako je književnosti. Razlog je vrlo jednostavan. Književnosti je glavna zadaća da otvara oči i govori istinu, a politici da te iste oči zamaže lažima.

Iako se čini da je politika ta koja ima svu moć nad ljudima i njihovim životima, to nije istina. Veliku moć ima i književnost. Zato politika vrlo često koristi moć koju ima kako bi okrenula književnosti u svoju korist. Nekada joj to i uspije. Znamo za književnike, književna djela, pa i cijela književna razdoblja koja su radila za politiku i političku propagandu. Ali garantiram vam da ni jedno takvo djelo nije ostalo zapamćeno, ako nije govorilo istinu. Sve ostalo postalo je književni škart, zaboravljen kada je zaboravljena i Vlast za koju je ta “književnost” napisana.

Ako političari ne mogu iskoristiti svoju moć da pridobiju književnost na svoju stranu, iskoristit će je da je unište. Upravo se to danas događa u našoj politici i našoj književnosti. Ona književnost koja nije na strani vladajućih, bit će zaustavljena – jasna je poruka koju nam šalju naši političari.

Nekada se ovakva represija provodila hapšenjima i zatvaranjem, nekada i pogubljenjem. Neki od najvećih svjetskih pisaca su zbog svojih književnih djela bili proganjani, zatvarani ili pogubljeni. U svojem vremenu ta djela zbog nekog razloga nisu bila “korektna” iako ih danas smatramo književnim klasicima, bez kojih ni čovječanstvo ni književnost ne bi bili isti. Spomenuti ću prve koji mi padnu na pamet – Dostojevski je zbog svojih stavova, izraženih u njegovim književnim djelima, završio na robiji u Sibiru. Roman “Majstor i Margarita” Mihaila Bulgakova tek je 26 godina nakon smrti svog autora prvi put izdan u necenzuriranoj verziji. Vladimir Majakovski je morao izbaciti šest pjevanja iz svoje najpoznatije poeme “Oblak u hlačama”, prije nego je itko uopće pomislio da se to (tada) kontroverzno djelo objavi. Lorca ne samo da je izgubio život zbog svoje poezije, nego je tadašnja španjolska vlast naredila paljenje svih njegovih knjiga i zabranu uopće spominjanja Lorcina imena…

Iako biste mogli pomisliti da su ovo primjeri koliko politika može biti opasna za književnost, ovo su zapravo samo neki od primjera koliko književnost može biti opasna za politiku. Jer svi znamo da je napad najbolja obrana, pa tako i Vlast napada da bi se obranila. Kao što sam rekla, nekada se ta obrana vršila hapšenjem i zatvaranjem, a danas se vrši ukidanjem financiranja, gašenjem potpora i nametima svima onima koji svoja djela objavljuju. U današnjem društveno-ekonomskom uređenju, ovo je najgori i jedini legitimni način represije. Nabiti račun, ukinuti dotok novca i prijetiti ovrhom, ako se usudimo nešto ne platiti. “Ovrha” je riječ koja danas ima istu težinu koju je u 15. stoljeću imala “lomača”, a u 18. “giljotina”. Vrsta prijetnje se promijenila, ali je sama prijetnja još uvijek tu.

Ipak, ne boj te se! Nikakva ovrha, nikakav “prestanak financiranja” niti “ukidanje poticaja” ne mogu zaustaviti književnost. Književna djela se ne pišu zbog novca, nego zbog poriva. Prava Istina, ona koju ćemo pronaći u značajnim književnim djelima, klije iz onih koji će i gladni i bosi tipkati u maloj sobici, ne zato da bi se obogatili, nego zato što to MORAJU činiti. Oni moraju izbaciti tu Istinu i činit će to usprkos i unatoč svemu.

U najgorem slučaju, bavimo se umjetnošću zbog prestiža, ali najčešće je to isključivo zbog poriva. Pišemo, slikamo i općenito stvaramo zato što želimo i moramo nešto reći. Zato što želimo i moramo bar pokušati ostaviti nešto ovom svijetu, čak i ako taj svijet to ne želi od nas. Divimo se onima koji su to uspjeli čak i pod cijenu svog života – teškog, siromašnog, prljavog života – ili pod cijenu svoje smrti – užasne, nečasne, strašne smrti. Divimo se takvim umjetnicima jer su nakon takvog života i takve smrti, stekli besmrtnost.

Besmrtnost. Možda je to ta egoistična želja koja nas tjera naprijed? Čak i bez financiranja, bez priznanja, bez nagrada, bez slave, svi se nadamo toj besmrtnosti koja se ostvaruje u umjetničkom djelu. Koliko god bila represivna sadašnjost, umjetnik se nada da će ga prepoznati budućnost.

Zato se ne bojte. Najbolja književna djela nastala su onda kada nisu bila poželjna, kada se zbog njih moglo završiti u zatvoru ili pod zemljom. Ta djela kritizirala su laži Vlasti, iznoseći Istinu. I zato su ta djela postala besmrtna.

Umjetnost nikada neće propasti “gašenjem pipe”, jer prava umjetnost tek se tada počinje stvarati. Umjetnik će stvarati i kada je sve protiv njega. Stvarat će i kad od toga nema nikakve koristi. Stvarat će i kada je cijeli svijet gluh na ono što stvara. Politika nije mogla zaustaviti književnost ni kada se pisce hapsilo, pa neće ni sada, kad ih se prestaje financirati.

Kategorija: Blog

Odgovori Otkaži odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

vlatka-basioli

O meni

Moje ime je Vlatka Basioli i rođena sam 1985. godine u Zadru. U rodnom gradu sam pohađala srednju Kemijsku … [više]

O blogu

Pisanje je putovanje. Poput svakog putovanja ono je ponekad uzbudljivo i prekrasno, a ponekad strašno i teško, … [više]

Proverba

Proverba

Proverba se bavi pisanjem sadržaja za web stranice, tekstualnim uređenjem web stranica, pisanjem sadržaja za … [više]

Copyright © 2023. Vlatka Basioli. Sva prava pridržana.