1.
Ulica je bila siva. Baš kakva treba biti.
Osvrtala sam se oko sebe.
Sanja mi je pristupila i zagrlila me svojim jakim rukama u crnim čipkastim rukavima prekrasne pripijene haljine. Osjećala sam svu hladnoću zimskog dana, kao da sam na vrhu jalovog brda, pokraj golih smrznutih grana, pod crvenilom ranog jutra.
Sanja me najprije grlila, pa okrenula glavu kao da me namjerava poljubiti u usta, ali je u zadnji tren naslonila svoje crvenkaste, sjajne usne na moje uho i šapnula: – Kurvo.
U tom trenutku sam je mrzila i željela sam se izvući iz njenog zagrljaja, ali ona me čvrsto držala, prejaka za mene.
Dok mi se Seattle približavao (zovem ga Seattle, jer je takav. Podsjeća me na sjedenje pod betonskim zidom, na grafite, traperice, karirane košulje i limenke pive.) čula sam Sanjin šapat pokraj uha ”Nema veze što dvojiš. Nitko to ne mora znati.”
***
Seattle i ja smo sjedili u mračnoj sobi koja je mirisala po hladnoći – kažu da je to miris vlage, ali ja kažem da je to miris hladnoće.
– Što ti želiš? – pitala sam Seattlea.
Njegovo lice bilo mi je toliko blizu da sam mogla osjetiti toplinu žara njegove cigarete svaki put kada bi je prinio ustima.
– Želim sve.
Glas mu je bio dubok i miran. Iz njega se čulo da Seattle zamišljeno gleda u praznu daljinu.
– Želim da misle da sam bolji od svih. Iako sam gori od većine.
Potegao je dim i ja sam osjetila kako se vrh cigarete zažario.
– Što ti želiš? – upitao me. Mislim da je to bilo sa smiješkom
– Sve.
Seattle se nasmije na to.
– I više. – kažem.
Ali bilo je to davno, u nekom drugom životu, kada se činilo da će on jako kratko trajati.
***
Sanja me gledala dok spavam, bar je mislila da spavam. Ja sam se pretvarala, jer sam znala da me neće ostaviti na miru ako bude znala da sam svjesna, a trebala sam mir.
Kada sam konačno odlučila otkriti joj da sam budna, okrenula sam se i otvorila oči. Bio je to Seattle pokraj mene, a ne Sanja. Ne znam kako sam se uspjela tako zabuniti.
– Sanjala sam tvog brata. – kažem Seattleu. – Bio je u mojoj sobi, ležao je na krevetu, a ja sam završavala s pospremanjem ormara. Zvao me da dođem sjesti pokraj njega i rekla sam mu da hoću čim završim s pospremanjem. Samo što nikako nisam uspijevala završiti. Koliko god sam se trudila.
– Zašto mi to govoriš? – upita Seattle.
– Nemam pojma. Osjećam se krivom. Prema vama obojici.
Sanja je voljela Seattlovog brata, a ja Seattlea. Obojica su morala patiti zbog toga.
2.
Seattle nije imao nikoga. Čak je i vlastitog brata, jedinog kojeg je mogao zvati svojim, učinio tuđincem. (Sanjin veliki ego voli misliti da je to zbog mene i nje, ali) Ja znam da je to zbog Seattlovog Uvjerenja.
Seattle je uvijek inzistirao da zaspemo jedan pokraj drugoga. Seattle nije nikada tražio od mene da budem uz njega u trenucima kada ljudi trebaju osobe koje vole. Seattle je ponekad znao učiniti nešto zbog čega bi svi oko nas bili ljubomorni na mene. Nikada nisam niti pomišljala da bi mi on mogao dati išta više od nekoliko trenutaka svoje ljubavi. Svi su bili zahvalni na tim mrvicama koje bi im Seattle davao, pa zašto bih ja imala prava tražiti išta više od toga? Isprva sam mislila da je on previše vrijedan da bi ga uživala samo jedna osoba, jer nitko nije zaslužio toliko mnogo. Pogotovo ne ja. Seattle je uvijek govorio: – Da bi bio svačiji, ne smiješ biti ničiji.
To je bilo njegovo Uvjerenje, njegovo prokletstvo, kako je sam rekao.
3.
Ušli smo u taj hodnik koji je vodio prema jednom stanu u podrumu. Nitko nije ništa govorio, samo je žarulja na stropu titrala blijeloplavo svjetlo, baš kao u filmovima. Čulo se tapkanje koraka: Petrove martensice, Seattlove starke i moje čizme na potpetice.
Iza velikih metalnih vrata treštala je metalna elektronika. Otvorio ih je neki veliki tip u crnoj majici, baš kao u filmovima. Pustio nas je unutra jer je Petar išao prvi i poznavao je tipa.
Distorzija u pjesmi dosegnula je punu snagu čim smo stupili u stan. Nasmiješila sam se.
Sivi dim u prostoriji bojao se u crveno, ljubičasto i zeleno od nekakvog posebnog svjetla i mirisalo je na cigarete, travu, skank, šit, muški znoj, ženske parfeme, junk hranu, alkohol, zabavu, grijeh, jagode, seks i vlagu. Hodala sam iza Seattlea, sve dok se skupine tijela nisu ispriječile među nama i počele nas odgurivati na različite strane. On je grabio naprijed, a ja sam ostajala iza, sve dok njega nije zatvorila dimna koprena, a mene zaglušila metalna muzika.
Onda je iz crvenkastog dima izronila Sanja. Hodala je između gibajućih tijela kao duh. Nitko je nije doticao, a ona kao da se nije morala ni pomaknuti da bi se uzmaknula od tuđih tijela.
– Što ti radiš ovdje? – nasmiješila se svojim tamnocrvenim usnama i prinijela im čašu. Na staklu nije ostajao trag ruža, a zelenkasta tekućina legla je na njezine usne poput eliksira koji potiče seksualnu želju kod drugih. Nije niti trepnula, gledala me ravno u oči.
– Došla sam s Petrom. – promucam. Sjajna srebrna haljina padala joj je preko grudi, preko struka, niti do polovice bedra, a ipak nije izgledala jeftino.
– Odlično. – kaže. – Trebaš piće?
– Očajnički. – nasmiješim se i krenem s njom u smjeru u kojem je nestao Seattle. Uhvatila me oko struka i vodila kroz masu, pa sada ni mene nitko nije doticao. Izmicali su se svi koji su se našli na našem putu i ja sam se osjećala sigurno.
– Trebaš li još nešto? – prišapnula mi je Sanja približivši svoje usne mom uhu, u tom gracioznom hodu prema drugoj zadimljenoj prostoriji koja je, prije svega, mirisala na alkohol.
– Ne znam… – kažem joj. – Ne još.
Seattle je stajao za šankom prekrivenim razbijenim staklom i opušcima. Čim smo se približile, okrenuo se kao da je osjetio našu prisutnost.
– Kamo si nestala? – upitao me i prebacio pogled na Sanjine grudi i struk u srebrnoj haljini, na njene noge koje su se spuštale u visoke crne čizme s potpeticama.
– Izgubio si me. – kažem mu, a on se nasmiješi, pogleda prikovanog na Sanjine usne boje svježe krvi.
– Izgubio si. – ponovi Sanja. – A sad daj curi ono što želi.
– Zeleno. – kažem Seattleu, a on se nasmiješi i uhvati me oko struka; njegove odlučne ruke odmah su spojile naša tijela. Poljubio me. Sanja se slavodobitno nasmiješila.
Dok sam jednim gutljajem ispijala prozirnu zelenu tekućinu iz male čašice, osjetila sam Sanjine dlanove na svom struku. Povukla me iz Seattlovog stiska. Držala me u svojim moćnim rukama i vodila prema ljudima koji su gibali svoja tijela u transu od hipnotizirajućih ritmova i kemikalija. Sanja me odgurnula prema nečemu što bi se moglo zvati plesni podij i počela se gibati. Obavijala me rukama, izvijala vitko tijelo kao u usporenom filmu, gledajući me ravno u oči, niti jednom ne trepnuvši.
Ja sam je slijedila.
Glasni odjeci elektronike grlili su nas jednako čeznutljivo kao i dim, a mi smo se izvijale jedna naslonjena na drugu.
Svi su gledali u nju.
– Ja nikada nisam bila ničija. – šapnula mi je Sanja na uho. Njene noge plele su se s mojima u ekstatičnom gibanju. – Da bi bio svačiji, ne smiješ biti ničiji.
U tom trenutku osjetila sam Seattlove ruke na bokovima i njegov dah na vratu dok je gibao svoje tijelo u ritmu s mojim. Okrenula sam se prema njemu, a Sanja se priljubila uz moja leđa, savijajući se usporedno sa mnom. Još jednom mi je prišapnula na uho, da nikada ne zaboravim:
– …Ničiji.
Odgovori