Sjena

“Dok su naši roditelji vodili rat protiv Ekstremista negdje na granici s Bosnom ili danonoćno crnčili u tvornicama oružja, mi smo vodili vlastite bitke na ulicama metropole. Premladi da bismo se pridružili roditeljima, a prestari da s bakama i djedovima sjedimo pred informativnim programima, htjeli smo iskoristiti vlastite živote, čekajući trenutak kada će se oni prekinuti, pretvoriti u robiju, u smrt ili u nešto što ne želimo živjeti. Prije nego nam ih oduzmu, trudili smo se živjeti živote jače i intenzivnije nego što bi nam u nekim normalnim vremenima ikad palo na pamet.

Pogotovo djevojke. One su se sa svojih četrnaest, petnaest, šesnaest godina htjele pretvoriti u odrasle verzije sebe, strahujući da to nikada neće imati priliku postati. A to su radile na jedini način koji su znale: trpajući sve više šminke na svoja lica, a sve manje odjeće na svoja tijela, namjerno se pretvarajući u kurve, prostitutke, alkoholičarke i narkomanke, ne zato da bi izmamile novac ili pažnju, već da bi stekle iskustvo, utisnule što više promiskuiteta i ostataka hedonizma u ove preostale dane svoje slobode, prije nego ih se pokrije maramama i feredžama, prije nego ih se oskvrne silovanjima, pograbi za supruge i silom zaključa u kuće.

Nama je njihov promiskuitet bio dvosjekli mač. Jednako blagoslov i prokletstvo. Jer te smo djevojke mogli imati kad god smo željeli, svaku od njih, bilo kada, ali najčešće samo jednom i uvijek samo za seks. Smjeli smo ih jebati, s njima se družiti, drogirati, zabavljati, ali nam nisu dozvoljavale da ih volimo. One su jednako bezosjećajno išle od jednog do drugog, kao što smo mi išli od jedne do druge. Nisu se htjele zaljubljivati jer nisu htjele bol prekida jednom kad Ekstremisti dođu i nas muškarce pobiju, a njih zarobe. Nisu se htjele predavati osjećajima jer je ovaj relativan mir mogao svakog trena nestati.

A varate se ako mislite da smo mi htjeli samo njihova tijela. Da, ponekad i da, najčešće, ali u čovjekovoj je prirodi da želi nešto što ne može imati, nešto nemoguće za ostvariti, a to je za nas bila ljubav. I zato je svatko od nas u nekoj od njih vidio mnogo više od umjetne fasade; žudjeli smo za otkrivanjem tog skrivenog blaga koje je u našim glavama vjerojatno bilo sjajnije od onoga što zaista jest. Svatko je imao neku koju je htio zvati svojom, ali bi je dobio samo jednom i onda prešutno patio gledajući kako se svi ostali redaju po njoj.

Ali možda je samo meni ta situacija izgledala tako tragično. Ovaj rat, bio je samo jedan od mnogih. Moja je majka govorila da na Balkanu svatko proživi najmanje dva rata. Čak je i njoj ovo bio drugi, ali meni zato – tek prvi. Uz to, bio sam sâm u njemu.

Moji roditelji zajedno su otišli na bojišnicu. Kada su pozvali oca, moju majku je istog trenutka ošamarila vizija života bez njega: najprije gluha praznina negdje u dnu želuca i onda strah koji će poput užarenog ugljena stajati usred te praznine i boljeti. Ona je jedan rat već provela iščekujući. Čekala je oca i gledala majku u strahu zbog muža na bojišnici. Sjetila se težine takve neizvjesnosti i sada joj se ona činila prevelikim teretom. Tako nestabilna kakva je bila, ona nikada nije ni mogla podnijeti odvojenost od svog muža, pogotovo kada su šanse da joj se on vrati bile slabašne. Zato je otišla s njim.

Aktivno sudjelovanje u ratu bilo je majčina prilika za davanje vlastitog priloga stvarnosti, u kojoj nikada nije bila posve prisutna. Ona je funkcionirala samo pod pritiskom. Jedino bi tada njezina dosljednost u rješavanju problema stvarnog života dolazila do izražaja, jer majka je znala trčati samo dok bi je nešto proganjalo. U tim ekstremnim uvjetima, ona je bila najbolja verzija sebe, iako je to značilo odvojenost od mene. Ali ja sam imao već nepunih petnaest godina kada je odlučila otići. Rekla je da odlaze samo na nekoliko mjeseci, a ako budu i morali ostati, ionako ću ja, čim navršim petnaest, moći doći k njima. I možda bi tako i bilo da nisu oboje poginuli samo nekoliko dana prije mog rođendana, nakon samo tri mjeseca na bojišnici. Moja je jedina utjeha bila što su umrli zajedno, kako su i živjeli.

A ja sam tada otišao na skrb teti Petri, maminoj prijateljici, jedinoj koja je vidjela korist u tome da me primi. Imala je kćer Valeriju i ona je bila jedno biće koje je teta Petra uistinu voljela. I jedino biće koje sam ja volio.

Valerija je bila godinu dana mlađa od mene i zato se teti Petri činilo idealnim da me uzme pod svoje, da, kao jedini muškarac u kući, budem zaštitnik njene kćeri. Njoj nije bilo bitno kako se Valerija ponaša i kamo odlazi, dokle god se vraća kući. Moja je zadaća bila da to osiguram, pa sam je ja, poput svodnika, slijedio u njenim noćnim pohodima. Skoro dvije godine bio sam njezina sjena.

Valerija bi gotovo svaku večer odlazila u bivši K-Supermarket, jednu od najvećih trgovinu najvećeg lanca supermarketa u metropoli. Taj je supermarket pao kao i svaki drugi u gradu: opetovanom pljačkom gladnih ljudi i osoblja, sve dok se rastuće nasilje zbog namirnica više nije moglo kontrolirati. Kad su ga prestali opskrbljivati, nasilje se nastavilo samo dok je u supermarketu bilo nečega vrijednog borbe, a onda je njegova prazna ljuštura ostala napuštena.

Ali to je bilo još prije nekoliko godina, odmah nakon što nam je državu, onemoćalu od ekonomske krize, Unija uvela u rat. Sada je K-Supermarket bio samo utvrda gdje su se skupljale horde mlađarije u potrazi za vrhuncima razuzdanosti. Bio je to veliki hangar, pa je bilo mjesta za cijelu hrpu ekstremnih sportova, organiziranog nasilja, seksualnih ekshibicija, svakojakih vrsta umjetničkog izražavanja, cijelog niza kombinacija svega toga i droge koja je sve to poticala. Djeca bi tamo ostajala danima. U bivšem K-Supermarketu se nisu samo zabavljali, već su bili i koliko-toliko zaštićeni od opasnosti noćnih ulica. Sve više klinaca nije imalo kamo ni odlaziti, nikakvog doma kojem bi se mogli vraćati. Mnogi su ostali bez roditelja ili ikakvog skrbnika, a nemali broj ih je protjeran iz vlastitih stanova jednom kada su im se roditelji prestali javljati s koje god bojišnice ili tvornice oružja kojoj su robovali. Valerija se, s druge strane, baš poput mene, morala pridržavati jedinog bezuvjetnog pravila tete Petre: morali smo se svaku večer vratiti kući. Nije dolazilo u obzir ne dolaziti doma po nekoliko dana, “ne dok ste pod mojim krovom” govorila je teta Petra.

U bivšem K-Supermarketu Valerija je pronalazila svu zabavu koju je trebala. Meni je odgovaralo što nije lutala gradom u potrazi za doživljajima, jer sam se ovako mogao uklopiti u mjesto njenog prebivanja, bez da ona posumnja u motive moje prisutnosti. Visio sam tamo sa svojim društvom, sa svojim djevojkama, radeći što god da je bilo popularno raditi u tom trenutku, uvijek s jednim okom na njoj, nikada joj ne dajući do znanja da je uopće primjećujem, a kamoli da pazim na nju. Tako sam se, nimalo invazivan, stopio s njenom stvarnošću. Stoga njoj nije bilo nimalo neobično, a kamoli nelagodno, što sam se stalno pojavljivao u njenoj blizini, poput sporednog motiva kojeg je sve manje i manje bila svjesna. Budući da sam bio njena sjena, više me nije ni primjećivala, naviknuvši se da sam uvijek uz nju.

Valerija i ja gotovo nikada nismo razgovarali. Ja sam za nju bio stranac koji je igrom slučaja primoran živjeti u jednoj polovici njene sobe, nimalo sretan zbog toga. Pozdravila bi me kada bi prošla pored mene u K-Supermarketu, a ja, s rukom prebačenom preko još jedne prenašminkane polugole lutke, nisam uvijek ni znao koje jer su mi već dugo sve izgledale iste, samo bih kimnuo glavom u znak raspoznavanja. Za Valeriju sam bio jedna nezainteresirana duša kojoj se bilo teško približiti i još teže s njom razgovarati. Zato je jaz nepoznanstva što je stajao među nama u trenutku kada smo se upoznali, do dan danas ostao jednako dubok.

Ipak, ona je za mene bila toliko više. Možda zato što je bila jedina djevojka čije sam lice vidio bez maske, onakvo kakvo je kada se Valerija ujutro ustane i bunovno otetura iz sobe. Nju jedinu nisam poznavao samo kao lutku, pa sam možda mislio da bi odnos, pa i onaj seksualni, s njom bio drugačiji. Jer seks s lutkama je bio upravo onakav kakav bi se od lutke i očekivao: umjetan, jednoličan i mehanički. Opsjedala me znatiželja kako je to biti s nekim koga ne prezireš. Pitao sam se da li se takvo tijelo drugačije osjeća pod prstima.

U ovom novom svijetu često bi se osjećao usamljeno, ali nikada se ne bih osjećao toliko usamljenim kao kad bi Valerija ušla u sobu, nakon svojih noćnih promiskuiteta. Ja bih ušao u kuću nekoliko minuta prije nje, legao u krevet i pravio se da sam tu već neko vrijeme. Najčešće bih se pretvarao da spavam, ponekad da čitam, a ona bi ušla u sobu i upalila malu lampu pokraj svog kreveta, tako da bi njena sjena pala na razvučenu zavjesu koja je dijelila njen dio sobe od mojeg. Ponekad mislim da je teta Petra to namjerno napravila: stavila me u njenu blizinu, tjerala me da je čuvam i da gledam njenu sjenu na zavjesi. Valerija bi se, čim bi ušla u sobu, počela presvlačiti. Skinula bi majicu, hlačice, suknju ili koju god krpicu da je tu večer nosila, a njeno tijelo bi se ocrtalo na zavjesi. Ja bih podigao ruku i dotaknuo njenu sjenu, trnci bi mi prošli tijelom kao da dodirujem nju samu i tada bi moja usamljenost dosegla vrhunac. Uvijek bih nanovo shvatio da je ona najveći uzrok moje boli. Niti odsustvo mojih roditelja, niti činjenica da su mrtvi, niti to što su me oboje ostavili samoga na ovome svijetu kako bi oni mogli ostati zajedno, ništa, ništa, ništa me nije činilo tako usamljenim kao Valerijina sjena; kao sama Valerija dok se tako pretvarala da nisam u sobi, odmah s druge strane zavjese, kao da je ne mogu čuti ni vidjeti dok se svlači.

Tako je bilo ne samo dok bih se pravio da spavam, već i kada bi vidjela da gori svjetlo na mom noćnom ormariću, kad je i ona mogla vidjeti moju sjenu na zavjesi, onu koja se pretvarala da čita. To su bili trenuci moje najveće boli u kojima sam sve više krivio tetu Petru za teret svodnika kojim me opteretila, a kojima sam odbrojavao dane. Jer čim napunim osamnaest godina, pozvat će me u vojsku. Tada se neću skrivati, već ću se, slijedeći stope svojih roditelja, odazvati tom pozivu u smrt. Bit će to oslobođenju od ove muke.

Ali već se neko vrijeme ne krivim za te moje osjećaje. Ispada da sam svu tu bol, kronično nezadovoljstvo i želju za nečim nedostižnim naslijedio od svojih predaka. Sva ova osjećanja su mi zapisana u genima.

Nakon što je majka odlučila otići u rat, otac mi je pokazao njen dnevnik. Bio je to davno pisan dnevnik, ali još uvijek očuvan na u jednom “oblaku” na Internetu. Sutradan sam prebacio sve datoteke dnevnika na stari tablet s još uvijek očuvanom baterijom. Bojao sam se da neću stići sve pročitati prije nego “ugase” Internet, kako su prijetili već mjesecima prije toga, iako su prava prijetnja pristupu majčinom starom dnevniku zapravo bili stalni i dugotrajni nestanci struje.

U jednom svom zapisu majka je napisala “Jednog dana imat ću sina i on će biti poput mene. Patit će od istog prokletstva od kojeg je patio moj djed, moja majka, a sada i ja. Gledat će u zvijezde jednako svjestan njihove ljepote i njihove daljine. Posezat će rukom za njima znajući da ih nikada neće moći dotaknuti, ali bit će toliko opčinjen njima da neće htjeti prestati pokušavati. Živjet će život tijelom prikovan za zemlju, a očima prikovan za nebo.”

U početku sam bio opsjednut iščitavanjem i tumačenjem majčinih zapisa. Tražio sam odgovore: odgovor na to zašto je otišla, zašto me ostavila, a ponajviše odgovore o sebi. Jer ako shvatim nju, mislio sam, možda ću shvatiti i sebe kao njenog produžetka. Upravo me ona smatrala svojim produžetkom, pa je s vremenom to vjerovanje usadila i u mene.

Zato sam sve slobodno vrijeme provodio u svojoj sobi ili u mirnijim dijelovima K-Supermarketa, s kojih sam imao pogled na Valeriju, opsesivno čitajući ili razmišljajući o majčinim zapisanim mislima. Zamišljao sam da je i moja majka nekad to isto radila, onda dok je studirala književnost i beskrajne sate ostavljala čitanju i tumačenju tekstova. Takve je se najjasnije i sjećam – u fotelji ili stolici, zgrbljene nad knjigom. Vrlo je rano ljubav prema riječima pokušavala usaditi i u mene, najprije čitajući mi sve do čega je dolazila, od književnih klasika do detektivskih romana, a onda, čim sam malo porastao, dajući mi sve te puste knjige u ruke i nukajući me da ih sam čitam. Mrzila je televiziju, prezirala film i općenito nijekala bilo koji vid umjetnosti osim glazbe i pisane riječi. Sve ostalo smatrala je jeftinim pokušajem manipuliranja tuđom maštom.

U trenu kada rat više nije bio samo na nekom tamo Bliskom istoku, nego se preko Turske, Bugarske i Srbije, odjednom prelio i u Bosnu, postalo je očito da će doći i do naših života. Tada je majka prodala sve vrijednosti koje je imala – nakit, osobna računala, nepotrebnu odjeću – a za novac koji je dobila kupovala je sve važne knjige do kojih je mogla doći. Kupovala je apsolutno sva djela koje je ona iz nekog razloga smatrala bitnima.

Osjećao sam se bliskim s majkom dok bih čitao, kao što bih osjećao svog oca kada bih u ruke primio alat. Moj otac bio je građevinar. Nakon par semestara arhitekture, shvatio je da više voli čekić od olovke i od tada ga je kroz život vodio poriv da osmišljava, gradi i popravlja. On je jednostavno znao kako stvari funkcioniraju. Ne samo u građevini, već i u svim ostalim aspektima života: od čovjeka do države, od mehanike do programiranja, od temelja do krova… razumio je strukturu stvari, pronicljivo je lovio srž problema i dolazio do pragmatičnih rješenja. Bio sposoban za stvarni život kao rijetko tko.

Otac me odmalena vukao sa sobom na gradilišta kojima je upravljao, a ja se, po uzoru na njega, nikada nisam ustručavao zasukati rukave i zaprljati ruke, ispitujući pritom granice svoje fizičke izdržljivosti. Koliko god da me majka poticala na introvertno istraživanje bespuća uma, toliko me otac uporno izvlačio u vanjski svijet, ukazujući mi jednako na njegove ljepote i na njegov apsurd. Učio me da se svijeta ne moram bojati, bez obzira na to što mi to knjige insinuiraju. Upoznavajući prednosti očeve snalažljivosti i, prije svega, racionalnosti, shvatio sam zašto majka toliko ovisi o njemu. On je bio njezin prozor u stvarnost, od koje je ona uvijek bila otuđena.

U propaloj metropoli očeva mi je ostavština bila od mnogo veće koristi od majčine. Za hranu sam zarađivao koristeći snagu vlastitih mišića i znanje o građevinskim popravcima. Teta Petra je, uz Valerijinu pomoć, pokušavala zaraditi prodajući vlastita pletiva na improviziranim tržnicama koje su posljednjih godina nicale diljem grada. Tržnice su bile jedine na kojima se mogla kupovati hrana još otkako su pali lanci veletrgovina i supermarketa. Ljudi su brzo shvatili da se ne mogu oslanjati na neučestale kamione pomoći, pa su počeli sami uzgajati voće, povrće i male životinje. Započinjali su kućne proizvodnje hrane i svakodnevnih potrepština, pa od toga živjeli. Ali osim namirnicama, na tržnici se trgovalo i informacijama.

Teta Petra je jedne večeri, nakon što vratila s tržnice, posjela Valeriju i mene za stol i rekla da nam mora reći nešto “od životne važnosti”. Tržnicom se pročula vijest kako je Unija donijela odluku o akciji spašavanja djece i mladeži iz područja izravno ugroženima od invazije Ekstremista. Poučeni žrtvama iz zemalja koje su Ekstremisti već osvojili, htjeli su broj žrtava u zemljama pod izravnom prijetnjom svesti na minimum. Problem je bio što moraju ograničiti broj spašenih. Zato će uvesti kriterije po kojima će selektirati djecu kojoj je spašavanje najpotrebnije. Jedini način, rekla je teta Petra, kojim možemo zagarantirati da će Unija izbaviti Valeriju i mene iz ove zemlje pred uništenjem, jest da nas dvoje dobijemo dijete. Računica je bila jasna – Valerija i ja jedni smo od rijetkih maloljetnika koji imaju svoje skrbnike. To nas smješta na samo dno liste. Jedini zagarantirani način da Valerija, koja živi čak s majkom, bude odabrana je da ostane trudna! Samo to je može popeti s dna, na vrh liste. Ako joj ja budem muž i otac njenog djeteta, morat će uzeti i mene, jer ćemo biti maloljetnička obitelj koju Unija neće smjeti razdvojiti.

Ideja tete Petre prošla je kroz mene poput strijele. Dok nam je to govorila, pogledao sam Valeriju i njeno lice nije izgledalo ništa manje zaprepašteno od mojega.

Gledao sam u tetu Petru i osjećao kako u meni raste mržnja. Više nego ikad vjerovao sam da je sva moja patnja rezultat njene sebične manipulacije. Ona me stavila u Valerijinu sobu, naredila mi da je čuvam, natjerala da je gledam dok se daje drugima, učinila sve da mi stalno bude pred očima, u mislima, u srcu, a bez mogućnosti da ikada bude sasvim moja i sada, kada sam tako blizu slobodi od njene kćeri, ne dozvoljava mi da pobjegnem, nego mi nameće brak, potomstvo, bez imalo krivnje što će tako učiniti da me Valerija – ne nikada ne zavoli – već zamrzi. Na Valerijinom licu vidio sam očaj. U njoj je rastao prezir prema meni, znajući da će postati moja zatočenica, da ću biti krvnik njenoj slobodi, njen zatvor koji će joj odrediti sudbinu gotovo jednakoj onoj kao da je pala u ruke Ekstremistima. I to je za mene bila najveća tragedija.

Pobjesnio sam. U cijelom svom životu nisam imao pravo utjecati ni na jednu krucijalnu promjenu koja me zadesila – niti u vezi odlaska mojih roditelja, niti u vezi njihove smrti, niti u vezi uvjeta skrbi tete Petre, a ni ljubavi prema Valeriji. Mogao sam podnijeti na me Valerija ne primjećuje, čak i da me ne voli, ali njena mržnja bila bi previše. Zato sam odlučio da ću ovoga puta ja odlučiti o svojoj sudbini.

Odbio sam.

Rekao sam teti Petri da ne želim njenu kćer. Pred Valerijom sam joj rekao da ne želim biti otac djeteta njene kćeri, a još manje njen zet. Znao sam, ako postoji način oslobođenja od ove presude, onda je to ovaj. Teta Petra je plakala i rekla da je Valerijina trudnoća jedina šansa da je spasimo. Ona je jedna od rijetkih koja uopće ima živog, a kamoli prisutnog roditelja, a ima i krov nad glavom. To je stavlja van popisa.

Uvijek sam se pitao kako je to spavati s osobom koju voliš. Maštao sam da bi seks s Valerijom bio poput ispijanja vode nakon duge šetnje pustinjom, poput onog velikog klišeja u kojem dvije osobe postaju jedno, povezane tako duboko da su im i sama tijela smetnja pri njihovom metafizičkom sjedinjavanju. Umjesto toga, gledao sam u Valerijino golo tijelo pod sobom i sve što sam vidio bili su tragovi drugih muškaraca. Svi ti prsti koji su prolazili njome, ugazili su puteve na njenom tijelu. Tuđi otisci stvorili su brazde ožiljaka na njenoj koži i tako su je iz prekrasne djevojke unakazili u čudovište koje sam ja morao oploditi. Nisam mogao prijeći preko tih misli, preko svih tih muškaraca, jer sam je zaista i vidio sa svakim od njih. Oni za mene nisu bili samo pretpostavka, nekakva daleka sjena kakva bi bili da je nisam ispratio u naručje svakog od njih, pa je onda od njih i dočekivao – oni su za mene bili sjećanje.

Ostao je još samo jedan način kojim sam mogao dokazati da ipak imam ovlasti nad svojim životom.

Iako sam postao otac njenom nerođenom djetetu, odbio sam postati Valerijin muž. Spasio sam nju stavivši joj dijete u utrobu, ali ne i sebe na račun nje. Bit će slobodna jednom kad je izbave odavde, a ja ću biti slobodan od njene bolne blizine. Neću više biti očima prikovan za nebo.”

Valerija je spustila papire na koljena i vodenim očima pogledala prema prozoru. Jedva je dolazila do daha, ne znajući da li od nevjerice ili nekakve čudne ljutnje koja joj je rasla u grudima. Sjetila se sve ljubavi koju je osjećala prema tom čovjeku dok je bila mlada i sve mržnje prema njemu nakon što ju je tako sebično ostavio samu s još nerođenim djetetom.

Savila je papire i vratila ih u knjigu koju je pronašla pod njegovim krevetom, u sobi u kojoj su zajedno spavali i koja sada, toliko godina nakon rata, opet pripada samo njoj. Papire će sačuvati i pokazati ih kćeri, kako bi i ona, kao očev produžetak, jednom imala priliku da shvati sebe.