Otkako sam počela pisati, muči me pitanje što neku priču, roman, bilo kakvo književno ili općenito umjetničko djelo čini trivijalnim? Zašto je neka ljubavna priča jeftini treš, a neka čarobni prikaz nečije ljubavi? Ovo se može primijeniti na bilo koji žanr: na primjer, neke krimi ili SF priče slabašna su ostvarenja puna klišeja, a neke osvajatelji književnih nagrada i srca čitatelja. U čemu je točno razlika (…osim u dobrom PR-u)?
Prva stvar koju primijetimo čitajući neko književno djelo je način na koji je ono napisano. Stil, forma, pa čak i konstrukcije rečenica mogu uvelike odrediti kvalitetu priče. To ne znači da djelo napisano žargonom ne može imati jednaku umjetničku vrijednost kao ono napisano na visokoknjiževnom jeziku, pogotovo ako time ostvaruje neku poruku. Ali važno je znati da forma sama po sebi ne znači ništa bez konteksta, odnosno teme i ideje djela (koji se kroz formu također mogu izražavati). Stalnost forme, postojanje stila, pogotovo originalnog, koji također utječe na ispoljavanje teme i ideje, itekako mogu utjecati na književnu vrijednost nekog djela.
Druga stvar koja uvelike utječe na kvalitetu djela su već spomenuti klišeji. Istina je da su klišeji postali klišeji jer djeluju. Jednom su se pokazali kao vrlo uspješna špranca i nije čudo što bi ih svi željeli upotrijebiti kako bi ostvarili malo tog uspjeha. Ali klišeje je najlakše početi smatrati trivijalnima i to zato što se u svakoj umjetnosti, pa tako i književnosti, cijene noviteti. Svi žele nešto novo i nešto svježe, nešto što nije još viđeno, što će nas iznenaditi i pomesti s nogu, pa ako muzemo istu kravu kao i svi prije nas, lako možemo ispasti nesposobni stvoriti nešto novo i značajno, pa time pasti u sferu trivijalne književnosti. Nerijetko se dogodi da se i djelo koje je potaknulo trend, s vremenom počne smatrati manje vrijedim upravo zato što padne na testu klišeja.
Posljednje što književno djelo čini vrijednim je istina. Dokle god priča progovara o nekoj istini koja vrijedi za čovjeka, društvo, čovječanstvo, dokle god nam otkriva neke dijelove o životu kojih nismo svjesni, dokle god nas nečemu uči, književno djelo je dobro. Uzmimo za primjer neki žanrovski roman – ako ljubavni roman govori samo o strasti između svoje ljudi ili ako krimić govori isključivo o potrazi za ubojicom, ako je to njihova jedina svrha, vrlo je vjerojatno da će se smatrati šundom. Trivijom. Ako pak isti takvi romani, osim svojih temeljnih tema, iznose i neku univerzalnu ideju, ako imaju pouku van te ljubavne priče ili rješavanja tog slučaja ubojstva, onda se izdižu iz trivije i postaju relevantni dio književnosti.
Uloga književnosti, kao i uloga umjetnosti općenito je otkrivati ljudima istinu o svijetu i njima samima. Istina je slojevita i duboka, pa se i samo zadiranje u nju, ljuštenje njenih slojeva, već smatra hvalevrijednim. Način na koji se to izvršava također je važan i daje svoj veliki obol u vrijednosti nekog umjetničkog djela. Ali ako te istine nema, ako nema dobre ideje koju želimo poručiti čitateljima, ništa djelo neće spasiti od toga da bude smatrano trivijom.
Odgovori