Razgovarajući s ljudima koji se bave pisanjem, amaterski ili profesionalno, primijetila sam da mnogi od njih, ako ne i svi, u nekom kutu svog srca i mozga imaju ideju za jedno svoje veliko, najznačajnije djelo. To djelo definiralo bi ih kao pisca; u njega bi utkali neke svoje najbolje ideje i bavili se temom koja je njima samima izuzetno uzbudljiva – uzbudljivija od bilo koje druge. Takvo djelo zovem THE djelom, jer kada god ga idem nekome opisati, nerijetko završim s dizanjem ruku u zrak, oblikujući veliku kuglu, govoreći “Znaš ono – THE djelo!”.
THE djelo vrhunac je nečijeg stvaralaštva. Ono nije ni prvo ni zadnje u nečijem opusu, ali je nešto najbolje što taj netko može proizvesti. To djelo objektivno uopće ne mora biti takvo, ali za njegova autora, ono je THE. Likovi su THE, radnja je THE, najčešće je to roman koji je i svojim obujmom THE, ideja koju pisac želi predstaviti je THE… a budući da je sve oko tog djela toliko grandiozno “THE”, većina pisaca, pogotovo amatera, ne usudi se ni početi ga pisati.
Jer da bi napisali THE djelo, moramo biti THE pisci, pa je najbolje ne ukaljati tako značajnu ideju lošim pisanjem. Trebamo pričekati dok ne skupimo još znanja i iskustva, a onda, kada dođe pravo vrijeme, kada se sve zvijezde poklope, kad budemo imali vremena na pretek, a inspiracije još više, bacit ćemo se na to THE djelo! THE djelo zahtjeva pamet, predanost, možda i malo psihičke nestabilnost (za koju trenutno nemamo ni vremena ni uvjeta), ali jednom kad bude gotovo, ono će baciti svijet na koljena!… Upravo takvim vidimo svoje THE djelo – ono je naš “Rat i mir”, naša “Odiseja u svemiru”, naši “Gospodari prstenova”…
O da, imam i ja svoje THE djelo. Zamišljam ga kao grandioznu trilogiju koja će odgovoriti na svu problematiku ljudskosti kod humanoidnih robota. Kakav Asimov, kakav “Blade Runner”… oni su samo postavili pitanja na koja ću ja dati odgovore!
Taj moj veliki znanstvenofantastični roman smješten je u prividno slobodnom svijetu gdje su ljudi ipak samo slijepe mašine koje vjeruju samo u ono što im se kaže. Vidite li koliko će društveno bitan biti taj roman? Ali on neće biti samo suhoparno, simboličko naklapanje o problematici modernog društva, bit će to uzbudljiva, ali ne i trivijalna akcija s elementima postapokalipse, puna inteligentnih robota, prosvijetljenih ljudi, zabranjene ljubavi, uništenih snova i veličanstvenog uskrsnuća duha na samom kraju romana, kao velikog klimaksa nakon kojeg ni jedan završetak nekog romana više neće biti isti!
O kako će velik biti taj moj THE roman!!! Već njušim novac iz Hollywooda!
Ali šalu na stranu.
THE roman počela sam pisati prije nekih desetak godina i od tada ga bezbroj puta započinjala, pa odbacivala, pa bi koju godinu zaboravila na njega, pa bi ga se sjetila i krenula otpočetka, pa odbacivala početke i vraćala se na stare pokušaje, pa sve odbacivala, pa ga opet zaboravila, pa mu se opet vraćala… U deset godina to djelo je u mojoj glavi bilo najveće ostvarenje koje ljudski rod može zamisliti, najbolja ideja koju sam ikada imala, najtrivijalnije djelo svih vremena, totalna glupost, najgore što sam ikada počela pisati, najgluplja ideja koju sam ikada imala, nagore ostvarenje koje ljudski rod može zamisliti… i sve nijanse između.
Nijedna ideja za priču koju sam ikada imala nije prolazila toliko apsolutni put između ljubavi i mržnje. Možda je to cijena koju THE ideje moraju platiti – osuđene su da plutaju između prezira i obožavanja dok se njihov autor ne skulira i shvati da je THE ideja samo ideja koja može i ne mora biti uspješna, kao što može i ne mora biti dobro napisana.
Ipak, negdje duboko u srcu, svoju THE ideju smatram posebnom. Da se razumijemo – meni posebnom! Upravo je zato vrlo vjerojatno nikada neću posve odbaciti, a još je vjerojatnije da je nikada neću ni napisati. Ako moje THE djelo zauvijek ostane samo ideja i nikada ne postane roman, ipak će za mene uvijek biti THE.
Odgovori