Mrzila sam zadržavati se u kupaonici jer je taj kvadrat plijesni i vlage smrdio po kanalizaciji. Zato sam se šminkala za kuhinjskim stolom. Mali metalni stol na rasklapanje pridržavala sam nogom da se ne klima. Svjetlo iznad stola bilo je blijedo i slabo, ali već sam naučila šminkati se na slijepo.
Baka je sjedila za stolom nasuprot mene, naslonjena na sudoper. Gledala je kroz otvorena vrata balkona prema van. Pogled nije bio nešto. Redovi i redovi malih, prljavih balkona koji tonu u mrak, tu i tamo neki osvijetljen svjetlima iz kuhinja. Mutna svjetla samo su pojačavala dojam zapuštenosti tih balkona, na koje je odlazio jedan od trideset kvadrata koliko je svaki od stanova imao. Trideset kvadrata za dvoje, troje, četvero ljudi, ako imaju sreće ne i više, dovoljno za pojesti, prespavati i popišati se. I tako njih tisuće u visinu i širinu, svi skupa čine ovaj prokleti kompleks košnica.
– Hoćeš jesti prije nego kreneš? – pita me baka.
– Ne mogu jesti to sranje, znaš da večeras radim. – kažem tapkajući svjetlucave kremu na obraze. Od te slatko-kisele čorbe napušem se k’o balon, a to mi ne treba dok paradiram u gaćicama cijelu noć.
Uzela sam tuš i polagano ocrtavala crtu oko očiju. Imam sreće što imam sitne oči, pa ih lako našminkam da izgledam kosooka. Danas je jako popularno tako izgledati.
– Previše se šminkaš. – kaže mi baka gledajući moje usavršene pokrete.
– To je za posao.
Sve su se Hrvatice šminkale da što više nalikuju Kineskinjama. To je bila moda, ali nam je donosilo i bolje poslove. Ma poslove uopće. To je i meni donijelo ovaj posao, koji će me, ako izdržim dovoljno dugo, izvući iz košnice. Ti Kinezi vole da im cura u licu izgleda kao da je njihova. Vole obline i visinu ovih naših slavenskih tijela, ali ih više privlači kinesko lice. Oblo i kosooko. Baš kao moje sada.
– Ne sviđa mi se taj tvoj posao… dopuštaš im da te pipkaju, jel’ da? – baka odmahne glavom u negodovanju. Želi mi nabiti grižnju savjesti. Ali ja itekako znam da nisam kriva što je danas bijeloj curi nemoguće dobiti pristojan posao, a bijeloj starici mirovinu. A od nečeg moramo živjeti. Uostalom, ovako zarađujem tri puta više nego da čistim urede ili prodajem hranu na ulici.
– Ne pipkaju me. Ja samo nosim pića. – lažem dok nanosim maskaru. – Rekla sam ti to već sto puta.
Baka se zagleda u stol. Nije zadovoljna. Znam. Prolazimo ovaj razgovor svaki dan, uvijek isti, uvijek prije posla. Odlučim prekinuti tišinu punu optužbi i samooptužbi.
– Hoćeš mi pomoći staviti periku kad završim sa šminkom, neinei…? – ugrizem se za jezik, ali prekasno. Izletjelo mi je to neinei, stvarno nisam namjerno ovaj put, ali ona je svejedno planula k’o da sam joj šamar dala:
– Ne zovi me tako! – lupi rukom od stol, a on se zatrese tako da mi je cijela šminka skoro na podu završila. – Ja nisam tvoja nejnej! Ja sam ti baka! Baka! Baka, baba, nona, nana, kako hoćeš!
– U redu, u redu… – kažem mirno. Uvijek poludi na neinei.
Stavljanje maskare zamijenim lijepljenjem lažnih cirkona na korijene trepavica. Baka ušuti. Meni su usta poluotvorena pred ogledalom, ali iz njih izlazi samo zrak. Opet je mrtvački tiho, iako oko nas bruji život košnice. Čuje se muklo lupanje i glasovi iz nekog stana bliže našem. Na nekom katu negdje oko nas netko zavrišti, ali tko bi znao gdje i tko. Kada se živi s milijun susjeda u zgradi od kartona, nauče se ignorirati svi zvukovi osim onih iz vlastite rupe. Zato je tišina bila tako duboka. Pogledam baku preko ogledala u kojem su se caklile moje kičaste trepavice. Vrpoljila se, usta su joj titrala i tako sam znala da će krenuti.
– Ti Kinezi…. – i krenula je. – Ovo je nekad bio prekrasan grad… – “ovo je nekad bio prekrasan grad dok nisu došli ti Kinezi…” – …dok nisu došli ti Kinezi.
Baka je jednom dnevno držala svoj monolog o Kinezima. I to uvijek dok se ja spremam za posao: – Ma da su oni samo došli… nego su nam sve i uzeli!… A nas su protjerali u ove košnice.
– Ma bako, nitko nas nije potjerao! – kažem. – Hajde pomozi mi s perikom… čin‘, molim te…!
– Nego što! … Nego što nego jesu! Zbog njih smo ovdje, to znači da su nas protjerali! …Ne daju nam poslove, ne daju nam da sami otvaramo tvrtke i obrte, izgradili su ovo čudo da imamo gdje živjeti i itekako su se osigurali da si ne možemo priuštiti ništa bolje!… Da im ne treba čistača, prodavača i kurvi, plinom bi nas sve ugušili!
– Bako! Perika…. – izderem se da prekinem ovu ludost. Znala sam da se ovo kurvi odnosilo na mene, ali više me to nije ni vrijeđalo. Najvažnije mi je bilo ušutkati baku da nas što manje susjeda čuje.
Ona umukne, pa lagano krene ustajati pridržavajući se za sudoper. Odgega se iza mene, uzme periku i pažljivo mi je počne navlačiti preko kose.
– Ma da je barem bilo rata… – stišala je glas, kao da govori neku blasfemiju koju smijem samo ja čuti. – Da je bar bilo rata pa da smo i izgubili… rekli bi… rekli bismo onda “Osvojili su našu zemlju, uzeli su je, nas su porobili…” Bar bismo znali da smo se pošteno borili. Borili i izgubili! Ali ne… Mi smo je prodali…. Mi smo je svojevoljno dali….
U ovom trenutku monologa uvijek mi se činilo da će baka zaplakati.
– Možda bih ipak malo te tvoje juhe…. – kažem da joj skrenem pažnju.
– Znaš zašto se to dogodilo? – kaže i nagne se preko mog ramena da me pogleda u oči.
– Znam. – kažem. – Sva proizvodnja otišla je u Kinu i onda…
– …Njihova ekonomija je jačala, njihovi ljudi su se bogatili, obični ljudi, radni ljudi. A ovdje više nije bilo posla ni za koga! Svi smo postali sirotinja i onda su oni došli i sve su kupili.
Kupili su i kuće i tvornice i polja i livade… sve sam znala. Kupili su sve i time nas imali u šaci. A onda su sebe naselili u ovu prekrasnu zemlju: u naše kuće, naše zgrade, naše vikendice i vile; na naše poslove i u sve naše službe; u državni vrh, u naše medije, naše škole i fakultete, a nas su učinili građanima trećeg reda. Sve znam, jer se u ovoj kući samo o tome pričalo.
– Da, znam… – kažem. Više nema smisla ni kolutati očima.
– Mi smo sve prodali za koru kruha! Nismo više imali izbora! I onda su odjednom sve okrenuli protiv nas. Donijeli su zakone protiv nas! … Bilo je… bilo je važno samo nas održavati dovoljno siromašnima, dovoljno dugo. Jer ako nemaš novca ne možeš se obrazovati, ako se ne možeš obrazovati ne možeš dobiti dobar posao, ako nemaš dobar posao, nemaš novca i ne možeš obrazovati svoju djecu. Ne možeš živjeti na dobrom mjestu, ne možeš raditi važan posao, ne možeš odlučivati o svom životu… Tako nas oni drže podalje od sebe, od elite, ovdje na rubu grada, u ovoj košnici…
Zaklopila sam maskaru, šljokice, rumenilo i svu šminku pospremila u kozmetičku torbicu. Bilo je vrijeme da krenem, još ću i zakasniti.
– Čak su nam i klimu promijenili! – uzviknula je kad je vidjela da se dižem sa stola.
Za ovo nikad nisam bila sigurna da li je istina ili laž. Baka kaže da klima ovdje nikad nije bila ovakva – blage zime i kišna ljeta. Ali ja se ne sjećam da je ikad bilo drugačije. Baka kaže da su nam Kinezi svojom tehnologijom promijenili klimu prije svoje tihe invazije, tako da im ova zemlja više nalikuje na dom kada dođu. Gotovo sam sigurna da su to budalaštine.
– Bako, moram ići. – kažem joj.
Ona sjedne i zagleda se u klimavi stol.
– Bako, idem ja. – kažem grabeći plastičnu jaknu jer mi ona jedina ne prokišnjava.
Baka nastavi gledati u stol i kad me čuje kako otključavam vrata samo dobaci – Ne daj da te pipkaju!
Odgovori