Jurica Pavičić nedavno je u svom govoru prilikom primanja nagrade Fric rekao jednu od najvećih istina o pisanju. Napomenuo je da se pisanje, više od i jedne druge umjetnosti, izvodi u izolaciji, u četiri zida, s vrlo malo povratne informacije o tome kakvo je to što smo stvorili. Upravo zbog toga, pisac može vrlo jednostavno izgubiti objektivnu predodžbu o svom djelu, odnosno njegovoj smislenosti i kvaliteti.
Svi koji se bave pisanjem, pogotovo pisanjem većih proznih djela, znaju koliko je ovo velika istina. Pišemo sami sa sobom, izvlačeći iz sebe vlastite ideje i osjećaje, stavljajući ih na papir i često u tom svom nastojanju da budemo što vjerodostojniji sami sebi, zanesemo i zaboravimo na čitatelja. Teško je vlastito djelo gledati objektivnim očima i upravo zbog toga, vrlo je važno svoje radove davati trećoj osobi na čitanje.
Postoje dva glavna problema kod ovoga. Prvi je taj što je teško pronaći dobrog čitatelja-kritičara. Prije svega, zato što je i toj drugoj osobi teško čitati naše djelo objektivno i to samo zato što nas već poznaje. Upravo zbog toga bih ja, dajući svoje priče bližnjima, želeći čuti njihovo mišljenje, prvo naglasila – nemoj ovo čitati mojim glasom. Teško je čitatelju koji vas poznaje ne zamišljati vas u ulozi pripovjedača, što može jako naštetiti objektivnosti kod prosudbe djela. Osim toga, čitatelj-kritičar mora biti netko tko ima čitalačkog iskustva, netko tko zna razlikovati dobru priču od loše i tko će znati prepoznati probleme nekog književnog djela. A ako to već zna prepoznati, važno je i da zna izraziti ih bez napadanja, pljuvanja i ostalih negativnosti, nudeći konstruktivne kritike umjesto običnog blaćenja.
Drugi problem davanja radova na čitanje je vlastiti ego. Možda je ovo problem broj jedan, jer koliko god bili otvoreni za kritike, koliko god se smatrali čvrstima i sve primjedbe vidjeli kao priliku da poboljšamo svoj rad, na kraju svi više-manje ostanemo povrijeđeni kada netko kaže nešto loše o onome što smo napisali. Nadići vlastiti ego i doista poslušati što kritičari, pa čak i ako su to oni vama najbliži, imaju za reći, može ne samo poboljšati to jedno djelo, nego i vama dugoročno pomoći da se poboljšate kao pisac.
Ono na što treba paziti kod slušanja tuđih kritika je da ne popravljate djelo kako bi zadovoljili nečije osobne ukuse. Zato je važno da kritičar bude objektivan. Ništa što napišete neće moći zadovoljiti baš svakoga, zato ne pokušavajte prepravljati djelo da bude odlično svima. Ono što možete je slušati kritike usmjerene na neke objektive elemente koji priču čine dobrom (zanimljivo pripovijedanje, izgrađenost likova, dosljednosti u radnji, jasnoća ideje, postojanje stila…). Važno je da i sami znati što želite od djela, koje emocije želite potaknuti i koje ideje prenijeti, pa ćete po reakciji čitatelja vidjeti jeste li u tome uspjeli i zbog čega možda niste.
Ako doista želite usavršiti zanat dobrog pripovijedanja, morate u svoje stvaranje uključiti i druge. Ako se bojite tuđe kritike, idite malim koracima. Dajte priču onima kojima vjerujete i koji će vam moći dati konstruktivan osvrt na vaše stvaranje. Uostalom, prenošenje svojih ideja drugima barem je djelomični razlog zbog kojeg pišete, pa počnite s onima koji vam mogu pomoći da u tome budete odlični!
Odgovori