Prije početka pisanja svake (dobro – gotovo svake) priče, muči me isto pitanje: da li pisati priču iz prvog ili trećeg lica. Ova dvojba najviše se javlja kada pišem kratke priče. Obje forme imaju svoje odlične prednosti i tek pokoju manu. Upravo se zbog toga forma i bira s obzirom na to što želite istaknuti u svojoj priči. Ipak, na samom početku, dok pisanje još nije ni počelo, meni je teško odrediti što točno želim od priče.
Nemali mi se broj puta dogodio da bih napisala dvadesetak i više kartica priče i onda – odlučila promijeniti formu. “Ne sviđa mi se kako ovo zvuči iz prvog lica” rekla bih sebi i onda se dala u bjesomučno ispravljanje rečenica. Ovu radnju nikako ne preporučujem: nastojte izabrati formu prije nego krenete s pričom i držite je se unatoč svemu.
Ali kada izabrati prvo lice pripovijedanja, a kada treće?
Ovisi što želite od priče! Prvo lice je, naravno, subjektivnije i time će takvo pripovijedanje biti intimnije. Pripovjedač koji govori iz prvog lica može si dopustiti mnoštvo ispovijedi, iznošenja osobnih misli, emocija, stavova glavnog lika, a da bude mnogo uvjerljiviji nego kada bi to učinio pripovjedač iz trećeg lica.
Prvo lice najčešće nema uvida u cjelokupnu radnju, jer ovakav pripovjedač gotovo nikada nije sveznajući. Upravo je zato radnja pripovijedanja iz prvog lica najčešće tajnovitija nego kod objektivnog pripovjedača. U ovakvim pričama čitatelj se može puno lakše poistovjetiti s pripovjedačem (koji je često i glavni lik) jer pripovjedač/lik otkriva ključne elemente radnje istovremeno kada i čitatelj. Sve što je sakriveno čitatelju, sakriveno je i liku, a čitatelj je toga svjestan. Zato su i obrati kod ovakvih priča često mnogo intenzivnije predstavljeni (i doživljeni) nego obrati kod sveznajućeg pripovjedača.
Kod pripovijedanja u trećem licu, pripovjedač je često objektivan. Ako nije, čitatelju može jako smetati pripovjedačeva privrženost glavnom liku. Upravo zato što je objektivan, pripovjedač je često i sveznajući. Ovakav pripovjedač dominantan je nad glavnim likom, što i piscu daje određenu moć. Pisac se može postaviti mnogo više kritički prema liku ili radnji o kojoj govori. Radnju može sagledati iz više perspektiva, što znači da može mijenjati lika iz čije će perspektive sagledati radnju – što je kod pripovijedanja iz prvog lica skoro pa nemoguće (ali ne i posve nemoguće).
Zbog svega ovoga forma pripovijedanja iz trećeg lica puno je zahvalnija za duže prozne tekstove, jer dopušta ubacivanje više radnji i više glavnih likova. Također, kada pišete u trećem licu, s likovima možete raditi što želite – pa i ubiti ih, što nije slučaj kod pripovijedanja u prvom licu.
Upravo sam zbog “ubijanja” glavnog lika imala veliki problem kod biranja lica pripovijedanja u priči “Doba neplodnosti“. Priča je očito trebala biti pisana u prvom licu – govorila je radnju iz perspektive glavnog ženskog lika koji se našao u ulozi zatočenice; radnja je smještena u distopijsku, tehnološki devoluiranu budućnosti, pa sam iz ove forme mogla predstaviti taman dovoljno detalja koje bi definirale to netipično okruženje, bez da sam se previše opisivala. Uz to, priča ima jedan ključni element kod pripovijedanja – pisana je “krnjim” jezikom, pravopisno izmijenjenim jezikom kakvog sam smatrala da bi govorili ljudi iz budućnosti, ljudi bez edukacije koji, uz to, žive u plemenima. Dakle, prvo lice bilo je očiti izbor koji je funkcionirao na više razina. Tako je bilo sve dok nisam došla do kraja priče… jer sam na kraju htjela ubiti glavnog lika/pripovjedača.
To je bio problem. Ne mogu imati mrtvog pripovjedača, pogotovo zato što je priča pisana u prošlom vremenu, a ne u prezentu. Kako bih ispravila ovu grešku, pokušala sam priču “prepisati” u treće lice. Ali u trećem licu jednostavno nije imala onu potrebnu intimu koja je bila ključni faktor za stvaranje atmosfere koju sam htjela dobiti. Zato sam priču ostavila u prvom licu. I svejedno ubila sam lika-pripovjedača. Mislila sam – pa neka priča bude shvaćena kao posljednji trenuci života junakinje u kojima joj je cijeli život preletio pred očima.
Eto, ovo je bio najbolji primjeri koliko je važno izabrati pravo lice, znajući sve prednosti i mane oba. Razmislite što želite postići svojom pričom, pa na temelju toga izaberite način kojim ćete to ostvariti.
Poštovana gos. Vlatka, vaši savjeti za pisanje mogu biti od velike koristi ne samom početnicima nego i nama koji se pisanjem bavimo već dvadesetak godina.
Posebnu sam pozornost dao analizi prethodnog teksta koji se bavi donošenjem odluke u kome licu pisati. Svaka forma kao što ste vi već istaknuli ima svoje prednosti i nedostatke. Ovdje niste spomenuli formu u komu dva glavna lika oba u prvom licu ili pak desetine likova u jednom romanu pišu u prvom licu, pa čak to čine i predmeti (najočitiji primjer u Orhanovom djelu Zovem se crvena za koje je dodijeljena Nobelova nagrada).
Ja sam se dobro namučio u svome zadnjem romanu U sjeni anđela (2017.) koje sam pisao u prvom licu. Radnja se odvija u drugoj polovici petnaestog stoljeća, za vrijeme pada Bosne pod tursku vlast i pedesetak godina nakon toga. S puno truda sam uspio ući u dušu tridesetogodišnjeg mladića koga sam proveo kroz niz složenih i zamršenih situacija i događaja i na nekih 350 stranica doveo do zanimljivog kraja. Tada su nastale nevolje u s lektorom koji je zamjerio na mnoštvu upotrijebljenih suvremenih riječi koje se u to vrijeme nisu koristile (npr. akceptirati, aproksimativno, fabula, simptomatično i sl.). Pa čak u početku turske vladavine glavnom mome junaku su bile nepoznate i mnoge turske riječi i izrazi. Tako sam čak pošao vratiti se formi trećeg lica, što je bio sizifov posao. Na kraju sam odustao i uz pomoć lektora i dvaju vrijednih recezenata složeni roman uspješno završio.
Na kraju, zahvaljujem Vam na ovim korisnim savjetima i čestitam na visokoj profesionalnosti u pisanju kao i u vođenju oba ova bloga.
Puno hvala na riječim pohvale i ohrabrenja! Svakako potičem komentare, kritike, rasprave… bilo što što nam svima može pomoći da postanemo bolji pisci. Vjerujem da vas ima mnogo s puno više znanja i iskustva (ili možda s drugačijim znanjem i iskustvom) od mene i dobrodošlo je da svatko da svoj komadić. Pa tako hvala i vama i na ovom podijeljenom iskustvu!
PUNO STE MI POMOGLI ZA PISMENI 🙂
Nastavnica i ja smo usle u istu stranicu i vidjela je da sam prepisala i dala mi je 1.
Ups.
Zdravo Vlatka,
Hvala Vam puno na ovom članku! Pišem Vam iz Bosne i zanima me Vaše mišljenje o formi djela koje ne spada u književnost, ali ni u klasičnu stručnu literaturu iako ima elemenata i jednog i drugog. U pitanju je priručnik o ličnom razvoju. Ja kao autor želim da podijelim neka zapažanja i zaključke sa čitateljima i dvoumim se na koji način da im se obratim, a da ima najviše efekta na prenošenje ideja.
Naprimjer, ako želim da podijelim zaključak da se dnevno trebamo posvetiti ličnom razvoju jedan sat, da li to napisati na način da se obraćamo drugom lici množine “Trebate svaki dan posvetiti jedan sat ličnom razvoju” ili prvom licu množine “Trebamo svaki dan posvetiti jedan sat ličnom razvoju.”?
Srdačan pozdrav
Jasmin
Mislim da je to stvar vašeg osobnog odabira jer nema pravila koji kaže kako bismo se trebali obraćati čitateljima. Ipak, ljepše zvuči kad govorimo u trećem licu množine, jer drugo lice zvuči kao da naređujemo ili dajemo savjete kojih se sami ne pridržavamo.
Hvala na odgovoru Vlatka! Da ne bi bilo zabune pošto sam navodio prvo lice množine, a vi ste govorili o tećem licu, da li ste zapravo mislili na prvo lice, jer je djelo edukativnog karaktera gdje trebate prenijeti znanje čitaocima?
Da, ispričavam se, mislila sam na prvo lice množine 🙂